Mi smo se ljepše zabavljali

Mi smo se nekad ljepše zabavljali, primjećuju odrasli poraženo. Čovječanstvo je, ako njih pitate, potpuno izgubljeno, naša civilizacija srlja u propast jer se mališani danas ne znaju igrati školice, trule kobile, skrivača ili takve nekakve hajdučke igre iz njihovog djetinjstva otprije jedanaest milijuna godina, već maloljetni prokletnici po cijele božje dane pilje u mobitele i tablete.

“Ljubice, izađi malo iz kuće”, pokušaju s vremena na vrijeme svaki djed i baka.

“Molim”, upita ih onda djevojčica na kauču, skidajući načas slušalice i podižući pogled s ekrana.

“Kažem, izađi iz kuće, pogledaj kakav je krasan dan vani.”

Malena pogleda kroz prozor koji joj pokazuju, baš i ne shvaćajući poruku, zašto je važno meteorološko vrijeme, zbog čega je, pobogu, sunčani dan bolji od onoga kišnog?

“Mogla bi možda s drugim djevojčicama preskakivati laštik”, predloži bodro baka.

“Preskakivati laštik?” zgrane se unuka.

“Pa da.”

“Bako, čuješ li ti sebe šta govoriš”, upita dijete zabrinuto.

Igra s kamenom

Neshvatljivo je zaista zašto odrasli misle da bi se ijedna tradicionalna igra s okruglim kamenom, prostim užetom ili štapom, smještena u fizičku stvarnost betonskog dvorišta, uzbuđenjem mogla mjeriti s čudesima kompjuterskih svjetova nastanjenih moćnim čarobnjacima, trolovima i zombijima. Vi ste se ljepše zabavljali, kažete? Aha, kako da ne, samo vi vjerujte u to.

Kad nam dođu godine, svima nam je valjda suđeno da počnemo misliti kako je prošlost bila bolja od današnjice, kako prilike idu gore, i ne samo one naše, privatne, već i zajedničke, opće, kako je čitav svijet došao poremećen, divlji, tup, nasilan i besraman. Pod starost vam dođu sumorne, distopijske vizije, sve je, čini vam se, otišlo kvragu i možete se samo radovati da ćete uskoro umrijeti, jer ljudskom rodu ionako nije još mnogo ostalo.

Osobito vas uznemiruje kad opazite što se danas smatra zabavnim, od krvavih filmova i igara do razvratnih reality emisija, na svim se televizijama, kompjuterima i telefonima mrvi u prah sve ono tradicionalno, čedno, miroljubivo, pristojno i pitomo. Ljudi su nekoć nesumnjivo bili bolji, obzirniji, imali više mjere i ukusa. S tugom se sjećate vremena kad je cijela obitelj mogla gledati jednu emisiju a da ni djeci zbog roditelja, ni roditeljima zbog djece ne bude neugodno. Ovo ne može na dobro izaći, zaključujete mijenjajući televizijske kanale i nalazeći samo farme i big brothere i takve nekakve posramljujuće emisije zbog kojih vam je drago da se djedu u susjednom naslonjaču pokvario slušni uređaj.

“Šta je ono rekla bi mu popušila?!” zaviče iznenada stari ljubopitljivo.

“Ništa, tata, učinilo ti se!”

Pod pokrivačem

Nemojte se ipak pretjerano uzrujavati. Sve je u redu. Nevolja je samo da ste vi prešli pedesetu i koljena i gležnjevi vas bole zbog težine koju niste imali prije deset godina, a svijet je ustvari jednako gadan kao što je uvijek bio. Ljuti li vas da je na televiziji prije neku večer bio izravan prijenos jednog snošaja pod pokrivačem, sjetite se da je u povijesti nepismena svjetina oduševljavala koječime gorim od toga. Naš pojam zabavnog, naprotiv, neusporedivo je čovječniji danas, nego što je bio u rimskim arenama prije dvije tisuće godina, kad je gomila raspamećeno klicala ako bi jedan germanski rob drugome nabio trozubac u prsi, ili u srednjovjekovnom Londonu, gdje večernji izlazak nije bio potpun ako ne biste otišli na borbe terijera i medvjeda.

Nitko tada nije prosvjedovao, tražio od Vijeća za elektroničke medije da se nasilni i opsceni sadržaji ne daju u prajmtajmu i u gledalište ne puštaju mlađi od osamnaest. Bile su to zabave za cijele obitelji. Kicoši s paunovim perjem na pustenim šeširima i kratkim bodežima za pojasom šetali su firentinskim trgom Campo de’ Fiori, vrebajući udane žene koje su izašle u uobičajeni nedjeljni provod s dadiljama i djecom.

“Oh, opet spaljuju neku prljavu heretičku svinju”, kazale bi gospođe hladeći se lepezama u jari od lomače.

“Fizičar, gospođo. Giordano Bruno se zove”, objasnio bi im ljubazno nepoznati mlađi muškarac, pokazujući nesretnika u dronjcima koji se nakratko onesvijestio od dima, zavezan navrh hrpe užarenih bukovih oblica.

“Nikad čula.”

“Bezumnik je tvrdio da se Zemlja okreće oko Sunca.”

“Bože, svašta!”

“Luigi, ne! Makni se otamo!” vrisnula bi tada dadilja na malešnog dječaka koji se neoprezno približio ognju.

Razvratna iskustva

Kad pogledate kakvi su se uzbudljivi sadržaji nudili u prošlosti, shvaćate kako stariji možda i ne govore neistinu tvrdeći da su se oni znali ljepše zabavljati. Kraj svih tehnoloških čudesa, današnje generacije neće upoznati ni deseti dio okrutnih i razvratnih iskustava koje su ljudi nekad uobičajeno doživljavali. I dođe vam gotovo žao da se od koječega uzbudljivog, kako se čini, zauvijek odustalo. Zamislite kakav bi to samo program bio, kakvu bi popularnost postiglo da se dva najvažnija zabavljačka fenomena, televizija i javna smaknuća, nisu mimoišla u vremenu, da je visokorazlučivom kamerom što snima mnogo sličica u sekundi bilo moguće snimiti prskanje krvi iz Robespierreova vrata i zblanuti izraz na njegovu licu u dijeliću sekunde prije nego što će mu glava pasti u košaru. Svi bi rekordi gledanosti bili oboreni, nema proizvođača deterdženta i piva koji bi žalio novca za trideset marketinških sekundi emisiji gdje bi se kandidati pogubljivali na električnoj stolici ili pod giljotinom. To bi bio pravi reality show, a ovi big brotheri i farme - tja, to je za djevojčice.

(Jutarnji list)

( Ante Tomić )