Potraga za carigradskim dvorcem kralja Nikole

Od 22-24. oktobra 2018. godine u Istanbulu je u organizaciji najviših naučnih i državnih institucija Turske održan veliki međunarodni naučni skup, povodom stogodišnjice od smrti sultana Abdulhamida II. Na skupu je učestvovalo nekoliko stotina naučnika iz čitavog svijeta. Po pravilu iz zemalja Balkana, po pozivu je učestvovao po jedan naučnik, a iz malene Crne Gore čak dvojica (moja malenkost i kolega Novak Adžić). Pošto sam na skupu izlagao na temu “Predah između ratova - Prijateljstvo izmedju sultana Abdulhamida II i crnogorskog knjaza Nikole Petrovića”, i nakon što sam u prezentaciji problematizovao sadržaj neobične prisnosti dvojice vladara rođenih negdje u isto vrijeme (1841,1842), posebno na sklonost (neki tvrde diplomatsku umješnost sultana Abdulhamida II) da dijeli poklone, prezentovao sam poklone sultana crnogorskom suverenu. Pri tome sam imao na umu da je prilikom posjeta knjaza Nikole Carigradu (1883 i 1899), domaćin Abdulhamid II poklonio gostu, dvorac Emirgjan, rasnog konja i dvije jahte, pored protokolarnih odlikovanja knjazu Nikoli i članovima njegove familije. Te činjenice, koje se ne mogu objasniti samo geostrateškim interesom, izazvale su veliku pažnju učesnika naučnog skupa.

Tim prije što sam ranije iz “Yildiz albuma” koji se nalazi u carigradskim arhivima, pribavio originalne slike dvorca, jahti i medalja iz tog vremena, na kojima se vidjelo da se radi o raskošnom i velikom dvorcu na elitnoj lokaciji na obali Bosfora. Zato sam na pitanja: šta je danas u tom dvorcu, čije je vlasništvo i gdje se tačno nalazi, poniženo odmahivao glavom jer nijesam znao odgovore.

Sebi sam zadao zadatak da ovoga puta neću otići iz Istanbula a da ne pronađem dvorac, koji je najznačajnija tačka crnogorske istorije u carskom gradu. Razočaran činjenicom da u crnogorskoj istoriografiji i publistici osim pomena imena i nekoliko opštih podataka, nema ništa o ovom dvorcu, ali i “naoružan zapisima” kralja Nikole, Nika Hajdukovića, i drugih o ovom mjestu, već prvi naredni dan sam sa malenom delegacijom krenuo u potragu. Koleginica sa beogradskog Univerziteta, prof. dr Ema Miljković je s oduševljenjem prihvatila ponudu da bude dio “istraživačkog tima”, kako bi preduprijedili eventualne “srpsko-crnogorske sporove oko “vlasništva” i na taj način realaksirala očekivanja kolege Novaka Adžića u čijim očima je blistao onaj cetinjski patriotski žar zbog činjenice da bi uskoro mogli gaziti po dvorcu kojim se kretao njegov vlasnik i “Gospodar Crne Gore”.

Mlađani član naše ekspedicije, naše gore list, student arheologije Burhan Čelebić, je problem relativizirao činjenicom da će nas “navigacija” u njegovom automobilu odvesti na traženo mjesto, dok je istoričar-arhivista, Jasmina Rastoder, tradicionalni skeptik stalno dovodila u pitanje naznačenu lokaciju. Tako je i bilo, osim što smo smetnuli s uma da je traženje bilo koje građevine u Istanbulu bilo isto što i tražiti iglu u plastu sijena, tim prije što nas je navigacija odvela na kompleks “Emergjan” koji zahvata nekoliko desetina hektara predivnih parkova na obali Bosfora na kojem se nalazi na desetine dvorskih zgrada. Pokazalo se da smo došavši do dvorca koji je na lokalnoj topografiji označen sa “Emirgjan” bili na pogrešnoj adresi i da nam je tek kasnije postalo jasno, kako osoba koju smo zatekli ispred ovog dvorca koji se renovirao i koji nas je ipak pustio unutra odmahivao glavom na pomen “Karadag” i “knjaz Nikola” pričajući istorijat ovog dvorca koji je nekada bio vlasništvo Ismail paše.

No, i pored toga, misleći da smo na pravoj adresi napravili smo veliki broj slika i tek kada smo ih uporedili sa arhivskim snimcima shvatili smo da smo “promašili”. Tražili smo pomoć najvećeg savremenog turskog istoričara, inostranog člana CANU, prof. dr Ilbera Ortajlya, koji je, kao nekadašnji direktor “Topkaia” bio najveći znalac ove problematike.

On nas je odmah obavijestio da je to dvorac “kod konja” (ispred dvorca je skulptura konja u prirodnoj veličini) i da je to danas Muzej porodice Šabandži. Nakon toga je bila stvar rutine doći na traženo mjesto.

Na pjeni od Bosfora prostire se predivni dvorac sa ogromnim parkom koji je danas Muzej “umjetnosti, knjiga i kaligrafije”, mjesto na kojem su izlagana djela Pikasa i Rodena i koji dnevno posjeti nekoliko hiljada znatiželjnih turista.

Ushićeni značajem ovog mjesta za Crnu Goru, isčitavali smo zapise knjaza Nikole, prilikom njegove druge posjete Carigradu (četvrtak, 19. avgust 1899): “Kako je ovo prvi put da dolazim u Carigrad od kad mi je Nj. V. sultan poklonio palatu Emirgan (poklon obavljen 1884-R.Š.), rekao sam da se gala obuku za naš ulazak u tu kuću i da se priredi svečani ručak radi proslave useljenja. Dakle, svi smo bili svečano obučeni kada je Izedin (brod kojim su doputovali-R.Š.) bacio sidro prema Dolma Bahče (sultanova rezidencija-R.Š.) gdje su došli moj ministar Bakić (Mitar Bakić, crnogorski poslanik u Carigradu-R.Š.) i njegova žena da nas pozdrave i da nam javi da Nj.V. sultan želi da nas odmah primi. Potom crnogorski knjaz detaljno opisuje prijem kod sultana a nakon toga: Evo nas u Emirganu. Da se uđe u vrt moje kuće iz lađice postoji mali kej širok pet do šest metara. Crnogorska kolonija sa petnaestak naših mladića koji studiraju u Carigradu došla je da nas pozdravi. Na moje “Dobro veče, Crnogorci” odgovorili su bučnim “Živio!” Ulazimo. Prvi utisak je već dobar, trebalo bi mi međutim prilično vremena da vam opišem tu kuću, koja mi prvi put otvara svoja vrata. Ograničit ću se da vam rečem da je vrlo prostrana, osamdeset soba od kojih više salona vrlo dobro namještenih. Velika večera nas je i tu čekala.” No, ako je crnogorski vladar bio škrt u opisu “te kuće”, Niko Hajduković nije: “Dvorac Merdžan koji je bio Knjaz dobio na poklon od sultana 1884. prilikom njegove prve posjete Carigradu bio je zapušten, što se na njemu nijesu redovno vršile potrebne popravke, a inače dvorac je bio dosta star. Njega je sultan izabrao i otkupio od nekog ženskog člana vladajuće porodice egipatskih kediva. Dvorac je imao parter sagrađen od tvrdog materijala i jedan sprat od drvene konstrukcije. Bio je paralelogramnog oblika. Na oba krila fasade spratne isturena su dva balkona sa po jednim velikim prozorom koji gledaju na more i sa po dva manja na stranama. Duž dvorca i parka na obali mora podignut je bio kej od velikih četvorouglastih blokova kamena povezanih gvožđem. Krov na palati bio je cingani. Ulaz na sjevernom dijelu dvorca okrenut Crnom moru. Od ugla ovog krila pa do susjedne palate majke onanašnjeg egipatskog kediva podignuta je gvozdena rešetka, a na okruglim povezanim šipkama gvožđa stajale su pozlaćene strijele. Na sredini ove ograde je kapija za ulaz u baštu. Naspram ulaza kapije zasađeno je stablo manolije. Kažu da se u parkovima Carigradske oblasti, pa i dalje, ne može naći toliko uzraslo i razgranato stablo ove vrste (...) Preko puta manolije na sredini fasade krila dvorca podignuta je mala terasa na koju vode sa obije strane vijugave stepenice od bijelog mramora, a na terasi je postavljena krasna gvozdena ograda (...) Na desnoj strani dvorane u parteru u jednoj odaji je ajazma i sveta voda, koja uvire u kamenicu otprilike veličine i dubine kubnog metra. Na zidu odaje, više izvora, je postavljena ikona svetoga Pantalemona, a pred njome visi srebrno kandilo, koje se nikada ne bi smjelo ugasiti. Izvor svete vode je visočiji od površine mora. Koliko gođ bi se iz kamenice vode izvadilo, toliko bi nadošlo i nikada se voda preko ograde kamene ne bi izlila (...) Voda nikad ne presušuje niti se van okvira bazena izlijeva. U njoj živi sedam malih ribica. Kad koja riba ugine, druga se mjesto nje voplodi. Uginula riba sahranjuje se sa svim crkvenim obredima na kojima činodejstvuje patrijarh, sveti Sinod, mnogobrojno sveštenstvo i masa pravoslavne i muhamedanske vjeroispovijesti. U parteru dvorca su odaje za poslugu i mjesto gdje se zimi sklanjaju čamci koji služe ljeti za šetnju po Bosforu. Sprat je podijeljen na dva dijela, selamluk za muške i harem za ženske. Ulaz i izlaz za ženske vodi u park pozadi dvorca (...) Sultan je naredio da se dvorac iz osnova popravi, kako je bilo za vrijeme ženidbe prestolonasljednika. Mnogo stvari i namještaja prenešeno je na Cetinje u Danilovdvorac. Mnoge stvari je trebalo obnoviti u dvorcu Merdžan. Sultan je naredio da se dvorac ima zastrti i popuniti novim namještajem i urediti za posjetu koju će mu učiniti Knjaževski par…”

Nikola Petrović je spavao u ovom dvorcu od četvrtka 19. avgusta - do četvrtka 26.avgusta 1899. i jedino što mu je smetalo bilo je rano “zviždanje lađa” koje ga je budilo, jer se dvorac nalazio na samoj obali Bosfora. “Sinoć sam šetao po mom parku i kako se on nalazi na padini, ugrijao sam se malo penjući se, a kasnije se nijesam pokrio. Htio sam da još uživam u lijepom i neuporedivom pogledu koji se pruža na Bosfor iz mog vrta. Mislim da sam se samo malo prehladio jer se osjećam malko izlomljen”, zapisao je knjaz noć uoči povratka. Iz njegovih zapisa se uočava da govori o “mom dvorcu”, “mojem parku”, “mojem vrtu”, odnosno o tome da je dvorac sa velikim parkom okolo, smatrao svojim vlasništvom. Zaista od 1884-1912/3. dvorac je služio kao mjesto “poslanstva/ambasade/legacije” Crne Gore i u njemu su obitavali crnogorski poslanici pri sultanovom dvoru: Mitar Bakić (1884 -1887); Mitar Plamenac (1887-1889); Mitar Bakić, (1890 - 1903); Jovan Matanović (1903 -1906); Dušan Drecun(1906-1907); Dušan Gregović (1907- 1909); Jovo Popović(1909-1910); Petar Plamenac, otpravnik poslova, 1912.

Prema jednom zapisu, uoči samog početka prvog balkanskog rata: “Početkom ljeta Kralj je naredio Petru Plamencu, otpravniku poslova, da sa turskom vladom stupi u kupoprodajne pregovore za njegov dvorac na Bosforu”. Prošlo su dvanaest godina od kada su na njemu vršene popravke (1899-R.Š) “trebalo ih je učiniti i za taj posao utrošiti dosta novca, a Abdul Hamida nije bilo da te rashode snosi. Gotovo cio namještaj iz dvora bio je prenešen na Cetinje 1910. godine prilikom proslave jubileja pedesetogodišnjice Knjaževe vladavine, a pri svemu tome rat s Turskom je bio na pragu. Sve ovo je dovelo na dobru zamisao Kralja da se oslobodi više neupotrebljivog dvorca. Mladoturcima je ova ponuda dobro došla jer je blagorodna otadžbina trebala da na Bosforu kupi neki dvorac i pokloni Enver paši. Prema istom izvoru: Poslanstvo nije bilo više u dvorcu Kralja na Bosforu, jer je bio po ugovoru o prodaji ustupljen 1. septembra (1912-R.Š.) Turcima. Legacija se bila preselila u Peru, preko puta poslanstva Srbije u ulici Misk. Ugovor o kupoprodaji je ostao nepoznat i na osnovu ovog svjedočanstva, dvorac je prodat Turcima. Nerijetko, nailazimo i na podatke da je konfiskovan, pošto su 1912 (zbog rata) prekinuti diplomatski odnosi. Da tu nešto ipak ima nedorečeno upozoravaju nas dopisi Nikoline ćerke, italijanske kraljice Jelene, gdje se u jednom dokumentu od 10. juna 1922. godine govori da ostatak novca od već prodatog dvorca Emirgan treba posredstvom italijanskog Visokog komesarijata da se pošalje kraljici Jeleni u Italiju, što bi značilo, da dvorac nije do kraja isplaćen. Međutim, u dokumentima od 17. decembra 1924. i od 29. marta 1925. se navodi da je osmanska vlast konfiskovala Emirgan, da je ministarstvo finansija platilo troškove prodaje a ostatak od 90.000 franaka treba da se plati bivšem vlasniku. No, dok se ne utvrdi na koji je način dvorac promijenio vlasnika, ipak ostaju činjenice.

U ovom dvorcu koji je dugo bio centar svih dešavanja vezanih za crnogorsko-turske odnose i bio mjesto okupljanja brojne iseljeničke grupacije iz Crne Gore koja je radila u Carigradu, te studentske omladine, političke i druge emigracije, mjesto u kojem je preminuo jedan crnogorski poslanik (Mitar Bakić u ljeto 1904), danas nema nikakvog traga o svemu tome. Naime, pošto je turska strana otkupila dvorac 1912. godine on je vraćen u posjed tadašnjeg sultana Mehmeda Rešada, da bi nakon postanka turske republike, knez Mehmed Ali Hasan, unuk Khedive, egipatskog Ismail paše, kupio dvorac i angažovao arhitektu Eduarda de Narija da ga renovira. Međutim, dvorac je u istom stanju bio do 1944. kada ga je starija sestra egipatskog princa ubaštinila u dinastičke posjede. Tek 1951. godine, dvorac kupuje Hadži Omer Šabandži, vlasnik moćne korporacije i on služi kao ljetnjikovac ove moćne porodice sve do 1998. kada je Univerzitet Šabandži isti iznajmio na period od 49 godina i u njemu smjestio raskošni muzej koji posjeduje značajnu kolekciju umjetničkih i antikvarnih predmeta. U obimnoj monografiji publikovanoj povodom desetogodišnjice rada muzeja stoji zapisano koje su sve manifestacije, svjetskog nivoa, održane u ovom zdanju i koji sve neprocjenjivi eksponati čine kolekciju ovoga muzeja. Vjerujem da će se malo ko iznenaditi ako kažem da među njima nema ničeg iz Crne Gore. Nije cinična, već vrlo ozbiljna preporuka, da se razmisli da se ovom muzeju daruje bar jedan prigodni eksponat iz Crne Gore, pa makar i jedan, od onih hiljade “otuđenih” iz Narodnog muzeja na Cetinju.

Nikolina noć na Bosforu i razmišljanja o Turcima

Zapisi Nika Hajdukovića, crnogorskog studenta u Carigradu, kasnije preduzetnika i visokog državnog činovnika obiluju detaljima iz kojih se zaključuje da je tada dvorac bio tik iznad mora, što sada nije slučaj, jer ima bar 100 metara vazdušne linije do mora. Na to upućuju i slike tadašnjeg crnogorskog poslanstva koje se čuvaju u arhivu Šabandži muzeja.

O tome, kako je uživao u ljepoti ambijenta dvorca, knjaz Nikola je svjedočio: “Prije nego sam legao (bilo je otprilike dva sata) bacio sam sa balkona još jedan pogled na Bosfor. Dvije parne lađe bile su usidrene skoro ispod mog prozora. To su bile lađe koje su došle, po sultanovom naređenju, da očaraju naše oči bogatim vatrometom. (…) Zaboravio sam da kažem da je moj dvor, mjesto da je sagrađen od dobrog kamena ili cigala, naprotiv sav od drveta, sem, mislim prvoga sprata.” Oduševljen gostoprimstvom, “Gospodar Crne Gore” je zamjerao tzv. “civilizovanom svijetu da udara po Turcima svačim i svom silom”, i zato tvrdi: “A na kraju krajeva čemu to neprijateljstvo. Turčin potiče od elitne, hrabre i plemenite rase”. Da bi taj sud opravdao, crnogorski knjaz je kao argument navodio to, što: “Evropa i hrišćanstvo imaju dvije mjere. Budite sigurni, da pri mjerenju, kada su njihovi interesi u pitanju, oni ne stavljaju na tas vage iste tegove koje upotrebljavaju kada se radi o Koranu i Osvajaču”.

( Šerbo Rastoder )