(Ne) bojim se smrti

Uvijek sam se bojao smrti. I sad se bojim. Nemam pojma šta me čeka poslije tog trenutka. Ne vjerujem u raj i pakao, valjda jer razumijem da je jedan pali anđeo imao svoj stav, a ja bih svojom glavom da mislim.

Nekada sam mislio da mi baš odgovara budistička slika svijeta gdje ću ponovo da se rodim. Ali danas nijesam miran jer bih mogao da se rodim u Siriji.

Za hrišćanstvo znam koliki mu je domet, makar gledajući pravoslavne sveštenike koji udaraju žene poput Mihaila, kunu poput Amfilohija, drže puškomitraljez u rukama poput Filareta, imaju enterijer poput Kačavende, i mračne tajne kriju poput Pahomija.

Za hrišćanstvo znam koliki mu je domet, makar gledajući katoličke sveštenike i sve za što im nebo nije dalo dozvolu. Žao mi papu jer ne zna gdje je došao, a poruke su mu jedine normalne.

Nekada sam mislio da bih volio da živim u Kanadi. A danas mislim da ne bih volio, u ovom svijetu, da živim nigdje više.

Uvijek sam se divio idealistima koji se bore za opšte dobro i koji ginu za svoju ideju. Sada znam da su oni heroji koje koriste nejaki da bi podižući spomenike njima - postavili spomenike sebi.

Uvijek sam se čudio političarima koji polažu vijence na grobove onih nad kojima će iznići cvijeće za buduća neka pokoljenja, a sami su samo obična trava koja cvijeta nikada neće dati.

I danas se čudim kako se dive velikanima koje sahranjuju na posebnim vidikovcima, poput Dada - čiji grob gleda na Rijeku Crnojevića, koja je od strane Opštine Cetinje i Crne Gore zaboravljena i valjda sahranjena i više i ne mora da služi ičemu osim sahranjivanju. Nije bitno to što je tuda prolazilo prvo poštansko vozilo u Evropi. I nije bitno gdje je bila prva štamparija u južnih Slovena.

Bitno je da imamo sajt sa umrlicama. Bitno je da se ide na saučešća. Da se pišu posljednji pozdravi pokojnicima, da se gleda ko plače, a ko ne. Da se pričaju vicevi i sretaju rođaci koji obećavaju jedni drugima da će se ponovo sresti, a da to nije saučešće. Svi se ljube. Svi su srećni. Hvala Bogu što je pokojnik umro, inače se ne bi viđeli.

Ima ljudi koji dan počinju sa pregledom on-line čitulja. Da se vidi ko sa nama nije jutros. A čitulje nakićene “tužnim srcem javljamo”, “iznenada u cvijetu svoje mladosti” ili “obavještavamo prijatelje, komšije….. da je umro”….. A sve se novinama plaća. I cijelog života pitam zašto? To je običaj :) jednostavan je odgovor.

Ali naučiš nešto. Odrastajući misliš da, recimo Norvežani ili Englezi nemaju emocije i da su hladni. A onda pročitaš knjige njihovih pisaca koje ti zavrte suze u očima. Oni su samo dovoljno civilizovani i kulturni da svoje emocije drže u sebi i da ih ne pokazuju drugima, koji će da ih ocjenjuju kao dovoljno tužne ili neprihvatljivo ravnodušne. Možda su hladni, ali ispred kapele se ne ljube, grle, piju rakiju i pričaju viceve.

Eto, više se ne bojim da umrem. Samo se nadam da poslije toga stvarno nema ništa, da ne bih opet morao da se rodim i da gledam to na šta liči ovaj svijet, koji je od Hristovog raspeća napredovao samo sa pametnim telefonima, gdje konzumenti i dalje samo i opet Barabu biraju. Zato moram da se borim za svaki minut svog života.

Autor je slobodni građanin

( Predrag Nikolić (Monitor) )