Diktat Amerike, bespomoćnost Evropske unije

Ono što je u Srednjem vijeku bila opsada, u današnje vrijeme je režim sankcija. Od ponedeljka su Sjedinjene Američke Države svoj režim opsade Irana još jednom znatno pooštrile. „Najoštrije sankcije svih vremena“, stupile su na snagu kako bi postigle „maksimalni pritisak na režim u Teheranu“.

Iako sankcije neće sasvim zaustaviti za preživljavanje Irana najvažniji izvoz nafte i gasa - kako bi Vašington htio - nove sankcije u sektorima energetike i bankarstva, zajedno sa sankcijama koje su stupile na snagu prije 60 dana biće bolne na Iran. Veoma bolne.

No da li će one postići ono što žele američki predsjednik Donald Tramp i njegov ratoborni savjetnik za nacionalnu bezbjednost Džon Bolton i ministar spoljnih poslova Majk Pompeo? Američki predsjednik je obećao da će prisiliti Iran da sjedne za pregovarački sto i ispregovara bolji dil nego što je to Sporazum o atomskom naoružanju iz 2015. godine.

Ipak i sami kritičari Sporazuma priznaju: Iran se do sada pridržavao odredbi, obustavio je atomski program kako bi se zaustavile sankcije i podvrgao se najstrožem režimu inspekcija u svijetu.

No zašto bi Iran trebalo da pregovara sa Trampovom vladom koja se očito zalaže za promjenu režima u Teheranu i nema razumijevanja za legitimne bezbjednosne interese Irana? U prošlosti su sankcije u Iranu uvijek jačale tvrde konzervativce. Oni sada osjećaju da je potvrđen njihov stav da se ne može vjerovati Zapadu uopšte, a posebno Sjedinjenim Državama, da je svako otvaranje Irana ka tom svijetu zapravo greška.

Predsjednik Hasan Rohani, koji je ranije opisivian kao „umjereni“ političar, pod pritiskom SAD i sam u međuvremenu zvuči kao tvrdolinijaš. Što je jači pritisak na Teheran, to se u Iranu više probija stav da samo posjedovanje atomskog naoružanja može garantovati bezbjednost. Ako se flote tankera zaustave, ponovo bi mogle da rade nuklearne centrifuge. To krije nesagledive posljedice.

Pritom, Sjedinjene Države nisu same dogovorile Sporazum o atomskom naoružanju sa Iranom. Među ugovorne partnere spadaju i Njemačka, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina. Ovih pet sila je više puta saopštilo da žele da Sporazum ostane u životu. Ali da bi se Sporazum održao, kako su naglasile, Iran mora i dalje da uživa neke benefite od ukidanja sankcija, od ekonomske razmjene, koju je Hasan Rohani svojim sunorodnicima obećao kao nagradu za postizanje dogovora o atomskom programu.

O odnosu snaga moći i interesa u svijetu govori to da uprkos višemjesečnim pripremama za posljednju rundu sankcija nije pronađen instrument da se Vašingtonu efikasno suprotstavi. Takozvani „blocking statute“ Evropske unije, koji evropskim preduzećima eksplicitno zabranjuje da se pridržavaju sankcija SAD, nije uspio da spriječi egzodus evropskih preduzeća iz Irana. Niko nije spreman da navuče bijes Vašingtona.

Pokušaji Evropske unije očito nisu ništa više nego gest dobre volje prema Teheranu. Koliko dugo će to biti dovoljno kako bi se suprotstavilo tamošnjim protivnicima Sporazuma? Gorki zaključak je da Evropa mora postati samostalnija i nezavisnija u svakom pogledu jer se unilateralno ponašanje Sjedinjenih Država, kao najvažnijeg saveznika, sve više pretvara u diktat.

(Deutsche Welle)

( Matijas fon Hajn )