Ružičaste oktobarske vrpce

Jesen i mjesec oktobar. Da se vratimo unazad u vrijeme školskih dana i glavne zadate teme za početak školske godine. A sada u ovoj sadašnjoj jeseni, ovom miholjskom ljetu, mjesecu oktobru koji iz drugih razloga ostaje za pisanje i ocjenu. Posvećen je nama ženama i borbi protiv kancera dojke, ružičastim vrpcama i balonima. Svaki list je jedna žena, svaki balon koji ode u visinu prema nebu je duša jedne žene, one koja, nažalost, nije više među nama. One, koja je kao i mi ostale, nečija majka, sestra, ćerka, supruga, baka....

Pitam se - šta je sa ostalim danima u godini od oktobra do oktobra?

Koliko se poštuje ljudski život, ili se sve svodi na konstatacije, brojke i proračune. Smatram da treba unaprijediti znanje, uložiti u molekularnu biologiju, genetiku, pospješiti istraživanja na polju medicine, uložiti sve to za dobobit naših građana. Svi mi znamo da je diskutabilno koliko će čovjek živjeti, ali ja vjerujem da dobar ljekar može da te izliječi i da se sa najtežom bolešću treba boriti dokle god traje.

Ne završava se liječenje izlaskom sa onkologije i završetkom zvaničnog dijela primljenih terapija (konkretno mislim na hiruški zahvat, zračenje i hemoterapiju).

Da li rak i dalje ostaje fama, tema o kojoj se šapuće, oboljeli sažaljeva i ostaje obilježen prepušten samom sebi u većini slučajeva?

Jer svaki čovjek dok je živ ide naprijed, neko manje, neko više, i svaki dan je produžetak života.

Osim ultrazvuka, mamografije, skenera i magnetne rezonance, zašto nemamo čuveni pet skener dostupan ovdje kod nas jer mnogi nažalost nijesu u mogućnosti da izvrše takve kontrole u okruženju zbog nemogućnosti plaćanja troškova? Koliko se pruža mogućnosti za rehabilitaciju onkoloških pacijenata - nema centara koji će pružiti advekvatnu stručnu pomoć, vid rekreacije, razmjene mišljenja i iskustva, nekako da se olakša cijeli vrlo teški put koji ova opaka bolest nosi i ostavlja trag kako na pacijenta tako i na ostatak porodice. Jer ko nije prošao ne može razumije, može samo da saosjeća.

Sve je bitno, vjerujte, prošla sam i dan danas se nosim sa posljedicama, već sedam godina, a sve je nekako isto, pomaka nema. Samo konstatacija kada krene oktobar i brojke koliko žena oboli u Crnoj Gori, koliko nažalost umre. One koje prežive ostaje im da se dovijaju kako i što dalje... Ne jedi meso, ne šećer, ne ovo... i muke koliko hoćeš. Ipak je tačno - zdrav bolesnome ne vjeruje. Mnoge žene sa kojima imam komunikaciju, a koje su iz ove priče, jesu nezadovoljne jer im je potrebna podrška. Mnoge ćute, nešto bi rekle, ali se ne usuđuju jer je dosta muke i od same pomisli na osnovnu bolest...

Čovjek kada je sam i kada je bolestan vidi da nema razumjevanja i podrške od ovih koji bi trebali sami da se sjete. Treba više da se pomogne ljekarima koji su ambiciozni i žele da uče od najboljih i bez imalo sujete i lošeg ega, onako ljudski se bore za život jednog pacijenta.

Nema pravila, nema nedodirljivih i doktori se nađu sa druge strane tj. budu pacijenti kao i mi, pokuca kancer i njima na vrata.

Tada eto situacije da ih pacijenti kojima su spasli život budu najbolja najiskrenija i najvjernija podrška za pobjedom ove opake bolesti.

Svima koji ovo čitaju želim da ih svaka muka zaobiđe, bolesnima da ozdrave, jer život je dar i treba se boriti. Ko se bori taj može i izgubiti, ali ko se ne bori taj je već izgubio.

( Suzana Jovićević )