Morate biti kao ajkula, uvijek u pokretu ili početi sa umiranjem

"Stari grobovi", drugi krimi roman iz serijala o detektivu Maksu Vulfu britanskog pisca Tonija Parsonsa je napeta priča o srećnoj porodici koja ima mračne tajne zbog kojih bi neko bio u stanju da ubije. Porodica biva pobijena, njihovo najmlađe dijete je oteto, a masovni ubica je na samrti. Detektiv Maks Vulf lovi nemilosrdnog zločinca ulicama Londona i trag ga odvodi trideset godina unazad do ubice zvanog Klaničar. Ali, Klaničar je odrobijao svoje, sada je star i umire. Vulf treba da otkrije da li se zaista Klaničar vratio u igru i da li je ubistvo porodice bilo besmisleni izliv gnjeva, izopačena počast imitatora ili naručeni zločin smišljen da okrivi samrtnika?

Toni Parsons je rođen u siromašnoj porodici u londonskom Ist Endu. Kada mu je bilo dvadeset godina zaposlio se u fabrici za proizvodnju džina. Potom je postao muzički novinar i pratio je eksploziju panka i novog talasa. Parsons se oženio koleginicom, a kada su se razveli dodijeljeno mu je starateljstvo nad njihovim četvorogodišnjim sinom.

Toni Parsons je sin bivšeg marinca kojem je dodijeljen Orden za izuzetnu službu tokom Drugog svjetskog rata, što je drugo po važnosti odlikovanje u britanskoj vojsci. Ta dva odnosa - sa sinom koga je sam podizao i sa pokojnim ocem koga je obožavao - čine okosnicu i srž romana „Čovjek i dječak“. Toni Parsons živi u Londonu odakle je i govorio za ART.

Šta vas je podstaklo na pisanje romana „Stari grobovi“?

- Izazov je bio da napravim drugog Maksa Vulfa isto tako dobrog - ili boljeg od prvog. To je serijal tako da se mora proširiti svijet junaka. Mislio sam da je prva knjiga o Maksu Vulfu bila dobra - dobar uvod u svijet Maksa Vulfa, i zanimljiv zločin. Htio sam da „Stari grobovi“ budu u istom standardu - zanimljiv kriminal, zanimljivo oružje, tako da možemo što bolje upoznati Maksa. Dakle, to je bio glavni izazov - unaprijediti i poboljšati prvu knjigu.

U ovom romanu, ubica ubija bogate porodice iz sjevernog Londona. Zašto? Ima li neke veze to što su bogati?

- Želio sam da ubijena porodica bude srećna. Htio sam da budu zdravi, lijepi, i da žive u velikoj kući - a jedan od ključeva da bi bio srećan (otkrio sam) je nedostatak brige zbog novca. To je razlog zašto su oni bogati, i zato što sam želio da budu porodica koja ima sve. Naravno da vam ne treba novac da bi bili srećni - ali ja potičem iz siromašne porodice i znam da nedostatak novca može stati na put sreći.

Kakve vrste događaja pokreću zaplet romana „Stari grobovi“? A šta je sa tajnama iz prošlosti?

- Zaplet se stvarno vrti oko ubistva koje ima odjek u prošlosti od prije trideset godina i na ubistvo. Tu je i centralna misterija kao u svakom krimi romanu. U „Starim grobovma“ je počinjeno to strašno ubistvo s pištoljem za omamljivanje stoke - i Maks mora da otkrije da li je stvarno ubica, kao što se čini očigledni osumnjičeni - čovjek koji je počinio isti zločin u prošlosti.

Šta nam govori oružje - pištolj za omamljivanje stoke - o ubici?

- Mislim da nam oružje kojim je ubistvo počinjeno govori da se Maks bavi užasno brutalnim ubicom. Opasani čovjek koji je dostojan neprijatelj našem detektivu!

Vaš Detektiv Maks Vulf ponovo ide u Crni muzej. Zašto?

- Volim da koristim Crni muzej - u kome je soba 101 iz Nju Skotland Jarda i koja sadrži sjećanja na 140 godina londonskog kriminala. To je fascinantna lokacija jer želio sam da stvorim takvo mjesto gde Maks može da ode za savjet i mudrost i smjernice. Želio sam da imam kao neku vrstu Joda figure iz „Ratova zvijezda“; proroka koji će mu pokazati pravac kuda da ide. Tako da sam smislio narednika Džona Kejna, koji je vratar Muzeja zločina (što je službeno ime Crnog muzeja). To je najtajnovitija soba u Londonu - nikada nije otvorena za javnost i koliko ja znam još nije bila korišćena u kriminalističkim romanima ranije. Možda i zato što je toliko teško da se posjeti, što je zatvorena za javnost. Ja sam bio tamo i vidio da je puna fascinantnih priča na svakom uglu, posjeduje ogromnu kolekciju oružja i artefakata, od dana Džeka Trbosjeka do danas.

Čini se da Hari Silver, junak vaših ranijih romana i detektiv Maks Vulf imaju zajedničke osobine, ali ipak su različiti. Kako ste gradili ove likove?

- Hari Silver je mnogo više građen prema mom liku. Maks Vulf je možda 50 posto mene i 50 posto mašte. Sviđa mi se ta kombinacija, jer onda možete koristiti stvarnost, ali i svoju maštu. Mislim da je Džejms Bond 50 posto Jan Fleming i 50 posto od njegove mašte. Mislim da je to kombinacija koja funkcioniše.

Da li su se ubijanje, kriminal, promijenili u našem vremenu ili je taj čin ostao isti?

- Mislim da se tehnologija promijenila. Ne mislim da se promjenio zločin. Mislim da su veliki motivi za zločin - pohlepa, požuda, ljutnja - ostali isti. Ne razlikuje se od onih motiva u Bibliji. Samo se promjenila tehnologija.

Roman “Jedan po jedan” je bio prvi dio trilogije, „Stari grobovi“ je drugi. Šta nam možete reći o trećem, završnom dijelu?

- Treća knjiga se zove „Klub obješenih“ i da se radi o bandi osvetnika koji misle da su sudovi preblagi prema kriminalu. Na početku otimaju loše ljude - zlostavljača djece, pijanog vozača, zavisnika o heroinu koji je opljačkao starca - i objese ih. Oni ih vrate obješene i stavljaju to na YouTube. Mnogi ljudi misle da su heroji, da dobro rade svoj posao, tako da Maks stavlja sebe u veliku opasnost kada pokušava da istraži taj slučaj.

Šta vam kao autoru, pruža krimi žanr? Koje nove mogućnosti otvara?

- Mislim da vas pisanje o kriminalu ohrabruje da pišete o svijetu u kome živite. Smatram da traži da opažate velike teme dana i da ih utkate u ljudsku, ličnu priču. Takođe, morate to napraviti uzbudljivo - čitaocu treba održati pažnju da bi okretao stranice.

Engleska književnost ima bogatu tradiciju pisanja krimi romana. Jeste li vi imali uzore i ko su oni bili?

- Istina je da postoji vrlo jaka tradicija u britanskom krimi romanu. Ali moji uzori su američki - Elmor Leonard, Džejms Li Berk, Rejmond Čendler. Moj omiljeni triler godine je „Galveston“ Nika Picolata koji je tvorac TV serije pod nazivom „Pravi detektiv“. Čini se da Amerikanci pišu trilere sa više posvećenosti i strasti i to je ono što ja pokušavam da učinim.

Jednom ste opisali svoje pisanje kao ’men lit’. Možete li pojasniti?

- Ne, nikada ne bih koristio oznaku poput ’men lit’. Ja jednostavno ne vjerujem u stavljanje oznake na knjige. Ja sam vjerovatno odgovorio nekome ko je moje knjige nazvao ’lad lit’; lad - znači mladić. Ali te oznake su stvarno za ljude koji žele da shvate knjige bez čitanja. To je besmisleno.

Počeli ste spisateljsku karijeru kao muzički novinar. Kakvo je bilo iskustvo pisati po prvi put o bendovima kao što su „The Sex Pistols“ i „The Clash“? Da li vam nedostaju ti dani?

- Muzičko novinarstvo je bilo dobro mjesto za početak i to su bila uzbudljiva vremena. Ali, ja uvijek idem dalje. Ja uvijek živim u sadašnjosti i gledam u budućnost. Mislim da morate biti kao ajkula - uvijek u pokretu ili početi sa umiranjem. Nijesam nostalgičan za prošlošću.

Knjige, muzika i televizija

Parsonsove knjige: „Čovjek i dječak“, „Čovjek i žena“, „Za moju malu“, „Prava porodica“, „Naše nezaboravljene priče“, „Novi početak“, „Moja omiljena supruga“, „Ljudi i dječaci“, „O životu, smrti i doručku“, „Odlasci“, „Potraga za suncem“, „Jedan po jedan“ kao i najnoviju „Stari grobovi“ objavila je Laguna u prevodu Nenada Dropulića.

Parsons je danas jedan od najpoznatijih pisaca u Engleskoj. Tokom sedamdesetih bio je muzički kritičar u NME, jednom od najuticajnijih muzičkih listova u Britaniji. Njegovi intervjui s grupama kao što su The Clash, Sex Pistols, Blondie, Talking Heads i Ramones načinili su ga kultnom figurom među mladima Engleske. Parsons je dobijao nagrade za svoj novinarski rad u listovima GQ i Elle tokom osamdesetih. Devedesetih je postao jedan od najpoznatijih televizijskih komentatora u emisiji BBC-ja, Late Review.

( Vujica Ognjenović )