BLOG
Zašto se (ne) mora voljeti svoj narod?
U našem društvu, ako želite da nekog vašeg neistomišljenika ocrnite nazovete ga fašistom, ako želite da mu uništite karijeru zovite ga izdajnikom ili stranim plaćenikom, a ako želite da ga potpuno satrete kao čovjeka nazovete ga autošovinistom
Na jednom predavanju tokom mojih studija psihologije čuo sam jednu konstataciju koja se duboko urezala u moje pamćenje, a ona glasi: „Dijete ne mora da voli svoje roditelje.“
Da dobro ste čuli, ljubav prema roditeljima se ne podrazumjeva, što je i logično. Ako zanemarujete dijete, zlostavljate ga fizički i psihički, ne zadovoljavate njegove bazične potrebe, sasvim je normalno da vas dijete ne voli.
U našem društvu, ako želite da nekog vašeg neistomišljenika ocrnite nazovete ga fašistom, ako želite da mu uništite karijeru zovite ga izdajnikom ili stranim plaćenikom, a ako želite da ga potpuno satrete kao čovjeka nazovete ga autošovinistom. Autošovinizam se najkraće može definisati kao mržnja prema sopstvenom narodu, mada domaći patriotski intelektualci nikako da se slože oko stepena i oblika te mržnje.
E sad se postavljaja pitanje:
Zašto se mora voljeti narod iz kojeg dolazite?
Svaka osoba ima više identiteta koji se smjenjuju u zavisnosti od situacije u kojoj se nađe. Ujutro on je muž koji kuva kafu supruzi, onda je otac kad vodi djecu u školu, potom je hirurg na poslu, nedeljom u crkvi je pravoslavac, a navijač Borca na stadionu. Dnevnik može da gleda kao Srbin ili član sindikata, a u kafani on je ljubitelj Nektara.
Naravno, sasvim je jasno da pojedini identiteti nemaju istu važnost za pojedinca. Za nakoga je važnije da je Srbin nego hirurg, za nekog je važnije da bude panker nego Banjalučanin. U stvari to nije ni važno, odakle pravo bilo kome, pa i društvu u kojem živimo, pravo da određuje koji su identiteti više ili manje važni ili kako ja sebe opažam i doživljavam? A to se danas svakodnevno dešava!
Svi znate za psihologa Maslova i njegovu hijerarhiju potreba. Nakon fizioloških potreba (hrana, voda, seks i dr.) i potrebe za sigurnošću (bezbjednost u zemlji, mjestu stanovanja, na poslu i sl.), na trećem mjestu se nalazi potreba za pripadanjem nekoj grupi. Znači, svaka osoba ima potrebu da pripada nekoj grupi, ali koja će to biti grupa stvar je pojedinca. Neko sebe vidi primarno kao pripadnika srpskog naroda, neko kao građanina Bosne i Hercegovine, a neko kao navijača Juventusa.
Naravno, pripadnost određenim grupama ne moraju biti međusobno isključive ali se mijenja kroz vrijeme i u prostoru što je sasvim normalno. Niko, pa ni država, nema pravo da bilo koga svrstava u određenu grupu samo zato što mislimo da joj ta osoba pripada. A to se danas svakodnevno dešava!
Moramo prihvatiti da postoje osobe kojima biti Srbin, Hrvat i Bošnjak nije posebno važno i kojima su neki drugi identiteti mnogo važniji. Takođe postoje ljudi koji se ne identifikuju sa svojom etničkom grupom već neke druge grupe smatraju važnim. Zašto ih zbog toga osuđivati?
Takođe postoje ljudi koji nisu spremni da slijede svaku vlast, dominantnu ideologiju i svoj narod po svaku cijenu i šta je tu loše?
Zapitajmo se da li je Tomas Man volio ili mrzio svoj narod kada se putem (britanskog) BBC-ja obraćao Nijemcima tražeći da se suprodstave Hitleru tokom Drugog svjetskog rata?
Zapitajmo se da li je Hana Arent voljela ili mrzila svoj narod kada je posle suđenja Ajhmanu ustvrdila da su jevrejski savjeti, s predumišljajem ili ne, pomagali nacistima da ih ubijaju?
Da li bilo koji Srbin koji spomene zločine u Prijedoru ili genocid u Srebrenici voli ili mrzi svoj narod?
Zapitajmo se da li Bošnjak koji misli da neko mora odgovarati za zločine nad Srbima u Srebrenici voli ili mrzi svoj narod?
Zapitajmo se da li Hrvat koji kaže da je Hrvatska vojska učestvovala u ratu u BiH voli ili mrzi svoj narod.
( Srđan Puhalo )