Daleko od pacijenata III

Prema izvještaju Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) oko 450 miliona ljudi u svijetu već pate od nekog mentalnog poremećaja sa invaliditetom. Broj oboljelih od depresije nikada nije ispod 120 miliona, pri čemu je među njima dvostruko više žena.

SZO predviđa da će do 2020. godine depresija zauzeti drugo mjesto na rang listi bolesti koje izazivaju invaliditet, za sve uzraste i oba pola, dok će do 2030. godine troškove liječenja povećati toliko da će ova bolest biti jedan od najvećih tereta svih zdravstvenih sistema.

Depresija je jedina smrtonosna bolest u psihijatriji, jer oko 15 odsto depresivnih osoba počini samoubistvo, pa zato zahtijeva ozbiljan pristup i liječenje. Oko 25 odsto oboljelih od depresije prinuđeni su da se liječe u visoko specijalizovanim psihijatrijskim ustanovama.

Pošto socioekonomski i psihosocijalni faktori (siromaštvo, nezaposlenost, nesigurnost, marginalizacija, nejednakost, nasilje u porodici...) u najvećoj mjeri definišu zdravlje stanovništva, u Crnoj Gori su stvoreni svi preduslovi za sve bolesti, uključujući i mentalne. Pošto porodica ne funkcioniše kao složna cjelina, uzajamno ispomaganje srodnika sve je rjeđa, a iskorišćavanje i marginalizacija starih i bolesnih osoba sve češća pojava.

Specijalna bolnica za psihijatriju u Kotoru je, u kontinuitetu godinama (i decenijama), popunjena sa 110 odsto kapaciteta, (dok po industrijskoj proizvodnji, Crna Gora zauzima 198. mjesto u svijetu /CIA/). Oko 140 “socijalnih” pacijenata, bilo da imaju ili nemaju srodnike, u Dobroti provode godine, neki decenije. Sudskih pacijenata je uvijek preko 80, a za njih je predviđen 21 krevet (podatak iz Vladine strategije). Bolnica nikada nije imala uslove za njihovo čuvanje, niti edukovan medicinski kadar za rad sa njima, a troškovi njihovog zbrinjavanja iscrpljuju zdravstveni sistem Crne Gore. Svi su tamo ugroženi, zdravstveni radnici i pacijenti, ponajviše “socijalni” i akutni, te nerijetko dolazi do kršenja ljudskih prava pacijenata.

Odgovorni u Vladi i lokalnim upravama ne razmišljaju o deinstitucionalizaciji “socijalnih” pacijenata iz bolnice u Dobroti, dok se o izgradnji zatvorske bolnice i Psihijatrijske klinike u Podgorici samo priča. Brojne preporuke za poboljšanje uslova u kotorskoj Psihijatriji, decenijama donošene od strane Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja, Nacionalnog preventivnog mehanizma i NVO sektora, i danas su aktuelne. Akcija za ljudska prava i Anima su 2017. godine za ovu ustanovu donijele čak 47 preporuka (a za nikšićku Psihijatriju samo 4)!!! Poznata psihijatrica, dr Stana Stanić (Centar za mentalno zdravlje Trst) izjavila je da bi “odmah zatvorila bolnicu u Dobroti”, ne samo zbog toga što su u Italiji i mnogim evropskim zemljama sve psihijatrijske bolnice zatvorene, nego zbog smještajnih uslova, koji vrijeđaju ljudsko dostojanstvo.

U Crnoj Gori su izdvajanja za zdravstvo najniža u regionu, pa svuda “škripi”, možda ponajviše u oblasti mentalnog zdravlja. Nedovoljan je broj psihijatara za odrasle, koji su, zajedno sa kolegama u cijelom zdravstvu, neadekvatno nagrađeni za svoj rad. Opšti je deficit psihijatara za djecu, a pošasti današnjice našu djecu i omladinu vrebaju na svakom koraku.

O “psihijatriji u zajednici” će se dugo samo pisati i pričati, a ja sam duševnim bolesnicima posvetila par stihova:

Ne zazirite od sudbine naše, Svi smo mi ljudi od mesa i krvi; Pijemo otrov iz iste čaše, Samo smo ovamo dospjeli prvi…

( Milojka P. Perović )