O jeziku, ženi, mački i šporetu

Dok je u skupštinskom vagon-restoranu na jelovniku bila za mnoge već bajata priča o ženskim pravima (sad još i penziju na račun broja djece hoće te žene), dotle se u jednoj crnogorskoj birtiji, na plus četrdeset, odigravala kudikamo zanimljivija, tematski srodna scena.

Jeziku je mjesto za zubima, a ženi i mački pored šporeta! - uzviknu na kraju te scene, da bi zaokružio priču, jedan pripiti narodni pametar, svojim ništa manje pripitim istomišljenicima.

I ne bi tu bilo ničeg posebnog (situacija je tipična, time i obična) da se u ovoj misli, pristigloj iz glave cijela naroda, i izrečenoj s namjerom da zapara uši pridošlicama, ne kriju i dan-danas životni nazori ovdašnje ruralno-urbane većine.

Glavni toposi ovog iskaza - jezik, žena i mačka, smješteni su tamo gdje je i poželjno da budu, i gdje odvajkada stoje - za zubima i pokraj šporeta. Naravno, poželjno je da se jezik što češće, ali samo kad je bezbjedno, pusti iz zabrana, poželjno je i da mačka poradi na rješavanju problema sa miševima, i da žena, pošto smiri djecu i živo, pozavršava i poslove u zgradici poviše kuće, ali najljepše je kad su i jedno i drugo i treće tu, u kući, za zubima i pored šporeta. Sve je tako pod kontrolom, i čovjek najzad može mirno zahrkati.

Kao što vidimo, vječna dilema - ćutati ili govoriti, u narodnoj je misli razriješena jednostavno. Ovakvu je dilemu imao i čuveni Andrićev vezir Jusuf, kad je došao do spoznaje da svako ljudsko delo i svaka reč mogu da donesu zlo. Pa iako je deviza U ćutanju je sigurnost odraz njegovih strahova, isto tako ili još i više, ona je odraz dubokih promišljanja, te se u krajnjem, on odlučuje na konačno ćutanje onda kad uvidi siromaštvo i besmisao sopstvenog govora naspram govora umjetničkog djela - čudesnog mosta na rijeci Žepi.

Za razliku od vezirovih, motivi našeg prostonarodnog ćutanja nisu tako uzvišeni. U pitanju je obična računica: ne isplati se govoriti. U skladu sa tom računicom, jezik nam je već tradicionalno za zubima, i žena nam je, još tradicionalnije, kao mačka - gdje god bila i ma šta radila, na kraju ili na početku, ipak, pored šporeta.

I nijedno od svih svojih mogućih znanja i zvanja ona ne mora nositi (a nosi ih mnogo), sem ono osnovno, znanje i zvanje domaćice. Jer, da nije domaćica, bila bi otpadnica. Šporet je njena uporišna tačka, njen orijentir uspješnosti, njen uslov napretka.

Šporet?! Pegla?! Usisivač?!

Te su joj šare izgleda na čelu ispisane, njena je ruka genetski predodređena da drži varjaču, ma šta olovka u toj ruci mogla i umjela učiniti.

Koliko li je žena u istoriji skončalo držeći varjaču umjesto kista, pera ili knjige, koliko li je nenapisanih romana, nenaslikanih platana, neotkrivenih naučnih istina, nepodignutih revolucija…

Koliko li je danas u Crnoj Gori Ljubica Radunovih, koje pune puške svome gospodaru, peglajući mu košulje, prinoseći mu hranu, i dočekujući ga umornog poslije „boja“ u kafani ili na poslovnom putovanju…

Ovdje, svakako, izuzimamo neznatnii postotak onih umjesto kojih ove poslove obavljaju neke druge žene kojima je kuvanje, čišćenje, pranje, peglanje, posao i u kući i van kuće - da bi preživjele i prehranile djecu.

Izuzimamo, takođe, i onaj neznatni postotak žena čiji muževi sa njima dijele tapiju na korišćenje kućnih aparata. I za divno čudo, ti momci ne predu pored šporeta, nego kuvaju, i kruna im s glave ne pada. Neuobičajen, a sasvim običan prizor na kome će, svesrdno se nadamo, odmarati oči neke buduće žene, predući na kauču, dok se na šporetu bude krčkalo ukusno jelo - djelo ruku i mašte njihovog izabranika. Možda ne svakog dana, ali svakog drugog ili trećeg, da podijele - zašto da ne?!

No, bojmo se, previše je ružičasta prethodna slika. Jer, učenje po modelu je majka svih učenja i modeli se prenose i usvajaju nehotično, iz časa u čas.

Zato ne smetnimo s uma sljedeću istinu - ne budemo li malo više držale do sebe, mi žene, i ne izborimo li se, pred očima naših nedozrelih kćerki, za malo više suštinskog, a ne formalnog poštovanja, nesvjesno ćemo na njih prenijeti ove obrasce, i one će tabati tu istu stazu, uvijek se vraćajući šporetu kao polazištu i ishodištu svih svojih dnevnih i životnih aktivnosti.

Jer, pobogu, do srca muškarca dolazi se preko stomaka.

A do pozitivnog životnog učinka preko jezika zauzdanog za zubima.

Tako reče narodni pametar. A njemu je svaka - ka Njegoševa.

(jedro.me)

( Vesna Pavićević )