Legende otvorile vrata „Morače”

Samo tri nedjelje nakon smrti maršala Josipa Broza Tita, čovjeka zbog kojeg je Podgorica poslije Drugog svjetskog rata promijenila ime, u Titograd je umarširala košarkaška kaznena ekspedicija, spremajući se za pohod na Moskvu.

Krešimir Ćosić, Zoran Slavnić, Mirza Delibašić, Dražen Dalipagić, Ratko Radovanović, Rajko Žižić, Arsenije Pešić, Branko Skroče, Mihovil Nakić i Duje Krstulović, predvođeni sa klupe Rankom Žeravicom i Mirkom Novoselom dobili su čast da otvore Sportski centar “Morača”. Bio je Dan mladosti, 25. maj 1980. godine.

Pripremajući se za Olimpijske igre u Moskvi, “plavi” su odlučili da u tadašnjem Titogradu odmjere snage sa američkom koledž ekipom Vičita (Wichita State University)...

"Bila je puna dvorana, sjajna atmosfera. Čak se sjećam jednog mog poteza, kada sam istrčao u kontru i krenuo da dodam loptu iza leđa, a onda sam loptu vratio i položio, a crnac otišao u drugu stranu... Poslije mi Ćosić na klupi kaže: “Šta radiš to, jesi li normalan”... Ali, nije to bitno, bitno je da je bila sjajna atmosfera, koliko se sjećam dvorana je bila puna kao oko", kaže za “Vijesti” Ratko Radovanović, legenda jugoslovenske košarke i član generacije koja je “otvorila vrata” Sportskog centra “Morača”.

Čuveni Rašo sjeća se kakav je utisak na njega ostavila nova dvorana...

"Dvorana je izgledala fantastično! Sad je u drugom ruhu, izgleda još ljepše, što je i normalno. Ali, u ono vrijeme sala je bila vrhunska. Ne moderna, nego i više od toga. Bila je to prava košarkaška arena, napravljena u krug".

Iako je Vičita važila za odličnu ekipu, Jugoslavija je pregazila rezultatom 94:82.

"Vičita je bila pri vrhu njihove univerzitetske lige. Ne na samom vrhu, ali pri vrhu. Međutim, u to vrijeme mi smo obično imali turneje po Americi koje su trajale po mjesec, mjesec i po dana i igrali sa koledžima. Igrali smo protiv Kentakija, Teksasa, Jute, Providensa, bili su to sve jaki koledži od kojih je naša reprezentacija gubila i sa 10-15, pa i 20 koševa razlike. Ali, naši mlađi igrači u tim utakmicama najviše su napredovali. Morao si da imaš bržu reakciju, brži skok, i kad poslije dođeš u našu ligu jednostavno pregaziš domaće igrače. Barem sam ja takav utisak stekao. Nije bilo važno što izgubimo utakmicu na toj turneji, ništa nije značilo hoćemo li dobiti ili izgubiti, bilo je važno da mlad igrač napreduje u toj brzini, reakciji, u svemu. Moraš brže da reaguješ i u odbrani, i u napadu, i u trčanju i u šutu. Nema šta da se puno razmišljaš, što više razmišljaš veću grešku napraviš".

Najefikasniji protiv Vičite bio je Delibašić sa 20 poena, Nikšićanin Rajko Žižić je postigao 14, koliko i Dalipagić, dok je kapiten Ćosić ubacio 12 koševa... Ipak, u fantastičnoj generaciji legendarni Ćosa bio je lider u svakom smislu.

"Ćosa je za mene svakako bio najveći! Moka Slavnić je bio fantastičan plejmejker, pa Kića, Praja, Mirza... Ne možeš nikoga izdvojiti, stvarno je bila privilegija da se nađeš među 12 igrača u zemlji od 23 miliona ljudi. Mnogi se nisu ni naigrali u reprezentaciji, koliko je bila jaka konkurencija. Pokojni Mirza je više vremena proveo na klupi, nego što je igrao. Igrao jeste, ali tu su bili Moka i Kića, pa smo Mirzu zvali Pospani. A bio je veliki u svakom smislu, i kao čovjek i kao igrač. Bili su tu i Jerkov i Žižić, a nekako sam “zahvatio” sve generacije - igrao sam i sa Jelovcem, i sa Simonovićem, Đerđom, Plećašem, poslije sa Kićom, Prajom, Ćosom, kasnije sa Draženom Petrovićem, Đorđevićem, Paspaljem, Divcem, Kukočem, Rađom... Sve smo zajedno prošli. A ono što je bilo najvažnije, uz kvalitet koji se podrazumijevao, jeste da imaš sreće da uđeš u dobru generaciju i među dobre ljude. Bile su to zaista fantastične generacije, rijetko je neko iskakao iz tima, znalo se šta ko radi i šta ko može da uradi, a znalo se i šta se ne smije".

Radovanović je i kao igrač i kasnije kao funkcioner često gostovao u podgoričkom “hramu sporta”...

"Uvijek je bila dobra atmosfera. Nikada nisam doživio bilo kakvu neprijatnost, publika je uvijek bila korektna, nagradila bi svaki dobar potez. Borila se za svoj tim, što je normalno i što bi trebalo biti u svakom gradu, ali uvijek je poštenu pobjedu ispratila aplauzom, barem u to vrijeme kad sam ja igrao. Liga je bila jaka, interesantna, dvorana je gotovo uvijek bila puna. Ali, kasnije sam dolazio i sa FMP-om kao funkcioner kluba i nikada nisam imao bilo kakvih problema. A ne sjećam se da je “Morača” ikada bila prazna kada sam dolazio", ističe Radovanović.

Jusuf Redžepagić: Bilo je nezaboravno

Obavezu, ali i veliku čast da izvještava sa prvog događaja u “Morači”, i to kakvog, imao je novinar “Pobjede” Jusuf Redžepagić.

"Zaista je to bilo nešto nezaboravno, veličanstveno. Novi Sportski centar “Morača”, puna dvorana, i još košarkaška reprezentacija Jugoslavije koja se spremala za Olimpijske igre. Ćosić, Kićanović, Slavnić, Dalipagić, Delibašić, Žižić, Radovanović... - sve majstori igre pod obručima, legende, predvođene sa klupe isto tako legendarnim Rankom Žeravicom i Mirkom Novoselom. Nije ni čudo što se ulaznica za utakmicu tražila kao lijek. Oni su svratili sa priprema da odigraju kontrolni meč i bez problema savladali Vičitu, odličnu američku koledž ekipu. Kakva je bila reprezentacija Jugoslavije, dovoljno govori podatak da su Ćosić i drugovi nešto kasnije ubjedljivo osvojili olimpijsko zlato u Moskvi savladavši sve protivnike. Možda je upravo to i bila najava da će se u “Morači” gledati spektakularne utakmice", kazao je Redžepagić za “Vijesti”.

2.175 poena postigao je Ratko Radovanović za reprezentaciju Jugoslavije i zauzima 8. mjesto na “vječnoj listi”. Najviše koševa u istoriji postigli su igrači koji su takođe nastupili na otvaranju “Morače”: Dražen Dalipagić 3.700, Dragan Kićanović 3.330 i Krešimir Ćosić 3.180. Više koševa od Radovanovića ubacili su još samo Radivoj Korać 3.107, Dražen Petrović 2.830, Vinko Jelovac 2.220 i Ivo Daneu 2.214.

Povezane priče

1. Tražila se karta više
2. Kapiten za sva vremena
3. Kako je Novoselu vraćen dug
4. Japanac osvojio „Moraču”
5. Vratila su se neka dobra vremena
6. Kad su vitezovi vodili glavnu riječ
7. Ima neka tajna veza...
8. Ostvaren san svih generacija
9. Podgorica je živjela za finale sa Đerom
10. Atomski udar iz Titograda
11. Pare nisu pomagale da se dođe do ulaznice
12. Mrvaljević: Velike utakmice se igraju u velikim dvoranama
13. Više od igre
14. Fanatizam bez granica

( Aleksandar Vučković )