Gradonačelnik je go

Nije ugodno biti gradonačelnik. Njima je sada najteže. Stalno su pod stresom. Pojede ih strah. Jer, u piramidi našoj, njih oduvaju prve, kao znak da se „nešto dešava“. Šalje vrh piramide znak ostalima da su spremni da mijenjaju kadrove i da niko nije nezamjenljiv. Ili šalju signal narodu ili EU kao pokrivalicu. Kad krene kozmetičko čišćenje države, kad je potreban neko da u novinama odjekne naslov kako država lovi kriminalce i nevaljalce u svojim redovima, potegne se prvo oni. Zato gradonačelnici u Crnoj Gori spavaju otvorenih očiju.

Otišao je prvi čovjek Berana, Bara, nekoliko poglavara Budve, Migo je povučen a da niko nije smio da pita što se zbilo sa tim čovjekom i zašto je sklonjen, čak je i veliki Mugoša procesuiran. Istina, predugo traje traženje Mugijevih grijeha, ali ipak on sjedi na optuženičkoj klupi.

Zato su gradonačelnici osjetljivi, brzo reaguju, kratak im je fitilj, odnosno „brzo planu kao šibica“. I ne samo oni, već smo svjedoci da su i njihove supruge podlegle tenziji, da i one reaguju na sve što zasmeta gradonačelniku.

Poslednje što se dogodilo liči na 18. vijek, mada i tad su znali što je pozorište i do koje mjere je provokativno, duhovito i reaktivno, s toga su se vlastodršci uvijek pravili da više vole operu i balet. Pozorište su pustili da radi svoj posao, da narod negdje izduši, da postoji ventil. Kod nas nije takav slučaj jer se godinama prvenstveno političarima servirao repertoar u CNP-u, pravljen je kao da je njima lično namijenjen, baš kao da su jedina publika političari. Koji god političar da dođe, makar i prespavao pola predstave, uvijek ga je u velikoj sali CNP-a čekalo nešto po njega korisno, od Princeze Ksenije, preko Danila, Marka Miljanova, Njegoša, Kralja Nikole, sve do Đilasa koji je interpretiran po Radmilinim potrebama i vizijama istorije. Ili pak vješto odabrane antičke drame „mladih“ pisaca koje su idealne da se popuni repertoar, a da nema ništa škakljivo što bi ubolo kakvog političara u oko.

Izuzeci su bili kad svrati neki bolji stručnjak iz inostranstva i servira između redova priču, ili pak Otpad predstava, koja je čisti vudu, jer je najbolje od CNP-a zapravo ono što se jedva provuklo do pozornice od raznih sveznadara koji sjede u pozorištu.

Ne samo da gradonačelnici nemaju šlifa, već da imaju mnogo straha dokazala je predstava „Sin“ Mirjane Medojević i Mirka Radonjića. Gradonačelniku Nikšića i njegovoj supruzi nije se dopalo „to“ što govori glumac Srđan Grahovac, i ne samo da su napustili predstavu (kao što to gospoda katkad čine) nego su oni dobacivali i ulazili u polemiku, i tako nesvjesno postali dio „interaktivnog komada“, a to je sve što predstava poželjeti može, da isprovocira koga treba i navede ga na reakciju.

Reakcija gradonačelnika govori da oni ne praštaju bilo kakvo talasanje, makar i pominjanje kriminala i Budve u istoj rečenici u predstavi, što je zapravo nemoguće izbjeći. Sad zamislite kakve oni knjige finansiraju, kakve predstave podržavaju godinama, i što su njihova očekivanja od umjetnika. Za njih je sve to „običan radnik u kulturi koji treba da radi svoj posao, odnosno da se kloni tema koje na bilo koji način dodiruju vlast. Poželjno je i da djela promovišu vlast i državu.“ Tako to ide kod nas. Pozorište je poligon za plasiranje ideja vlasti, sa rijetkim izuzecima koji ponekad pokažu da „teatar mora biti ogledalo društvene stvarnosti“.

( Đuro Radosavović )