Šta bi se desilo kad bi se cunami pojavio u Sredozemnom moru

Više od 100 godina je prošlo od posljednjeg velikog cunamija u Evropi, kada je talas od 13 metara odnio oko 2 hiljade života, nakon zemljotresa blizu Sicilije.

Istorijski podaci pokazuju da su cunamiji u Sredozemnom moru mogu da budu i daleko destruktivniji, pa je tako velika vulkansa erupcija na ostrvu Tera (Santorini) prije 3.500 godina dovela do talasa koji je zbrisao čitavu minojsku civilizaciju, i možda stvorila legendu o Atlantidi.

Sada na obalama Sredozemnog mora živi na milione ljudi, a vulkani i zemljotresi nisu nigdje otišli. Nova studija objavljena u naučnom žurnalu "Nauka okean" sugeriše da bi i zemljotres srednje jačine u istočnom dijelu Sredozemnog mora mogao da stvori cunami sa potencijalom da ima uticaja na veliki procenat od 130 miliona ljudi koji žive u priobalju.

Razarajući cunamiji u Indoneziji iz 2004. i u Japanu 2011. su bili pozivi za buđenje. Od početka 21. vijeka je registrovano ukupno 177 cunamija, od kojih su četiri bila u Sredozemlju. Ova četiri su bila relativno mala, i nije bilo poginulih.

Ali istorija i seizmologija sugerišu da su destruktivniji talasi neizbježni, pa se postavlja pitanje da li smo spremni za "jedan veliki".

Tektonske aktivnosti

Mediteran je izložen čestim tektonskim i vulkanskim aktivnostima kao rezultat kolizije afričke ploče sa zapadnim dijelom evroazijske ploče. Ova kolizija je u posljednjih 65 miliona godina stvorila Alpe koji i dalje rastu, i zatvorila more Tetis koje je nekad razdvajalo kontinente.

Današnje Sredozemno more je samo ostatak Tetisa i smanjuje se jer se afrička ploča pomjera sjeverno oko 2.5 centimetra godišnje. Međutim, ta kolizija naravno ne ide toliko "čisto" i zato pomjeranje ploča kreira kompleksno tektonsko područje i tu je rizik od velikih zemljotresa.

Naravno, tektonske aktivnosti ovog područja nisu ni izbliza slične onima u Indoneziji i Japanu. U Pacifiku i Indijskom okeanu, ploče tonu jedna pod drugu i stvaraju velika pomjeranja na dnu okeana što stvara velike cunamije.

Pomjeranjem jedne ploče ispod druge stvara se zona subdukcije, ali iako ima tih područja i u Mediteranu one su mnogo manjih razmjera i znače manje poremećaje dna okeana i manje cunamiju. Naučnici vjeruju i da je cunami iz 1908. nastavio više kao rezultat klizišta nakon zemljotresa.

Milioni ugroženi

Međutim, nije veličina cunamija ono što najviše utiče na ugroženost života, već mjesto gdje će cunami da udari. Tako je 1958. najveći ikada registrovani cunami kod Aljaske, sa talasom visine od 30 metara odnio pet života, iako je ušao i do 500 metara zemlje, a cunami u Indoneziji koji je bio slabiji je odnio po nekim procjenama i skoro 300 hiljada života.

Kad se tu ouzme u obzir, vidi se da cunami na Mediteranu predstavlja značajan rizik. Oko130 miliona ljudi živi u gradovima na obali (Barselona i Alžir preko milion i po, Napulj i Tripoli oko milion, Aleksandrija 4 miliona)

Rizik je veći činjenicom da je Mediteran relativno mali i zatvoren, pa bi se cunami mogao proširiti kroz čitav basen. Vremena za upozorenja, koja su ključna za smanjivanje gubitaka života, bi takođe bila kratka. Ekonomski efekat bi bio veoma značajan jer je Mediteran dom mnogim industrijskim centrima i lukama.

Šta može da se uradi

Što se tiče same opasnosti, malo se toga može uraditi jer se ni seizmičke ni vulkanske aktivnosti ne mogu spriječiti niti precizno predvidjeti. Postoje koraci koji se moraju preduzeti kako bi se umanjio uticaj cunamija. Razvijanje sistema brzih upozorenja je jedan od njih, ali nažalost na tome se sporo radi, pa brojni stručnjaci upozoravaju da bi jedino veliki cunami morao prvo da se desi da bi se opasnost shvatila ozbiljno. U tom slučaju ostaje nam da se nadamo da neće biti destruktivan koliko bi mogao da bude.

( Vijesti online )