Došla struja

Mnogima je teško pao nestanak struje u Podgorici, ali meni je probudio sjećanja na lijepe dane. Porodica se okupi oko šterike i igra se tombola. Lica dobiju oreole, vosak se sliva, a glasovi ukućana pucketaju kao sa ploče. Sve nježno i utišano, rekao bi čovjek sprema se neka katastrofa. A kaži pošteno, šta dječak ima da priželjkuje nego katastrofu, da je okrene u svoju korist i upiše se među heroje.

Ali oćeš… Taman vikneš “cikvina” i misliš da si pobjednik, dođe struja i sve izgubi smisao, pa i tvoja pobjeda. Pali se televizor, vraćamo se pranju suđa, domaćem iz prirode i društva, dnevnikovom dodatku.

Dan danas čujem taj prekid. Bolje pamtim kako prestaje tišina nego mrak, frižider se upali prvi, zasjaju sva moguća svjetla koja smo nekako uspjeli da popalimo dok struje nije bilo. Ukućani nanovo premjere stan, kao da se provjerava je li sve na svome mjestu. Na kraju, u spavaćoj sobi žmirka kamakraun budilnik sa nulama, naviješ ga za predčas i liježeš u mrak spoznaje da je struja došla i da u dnevnoj sobi gledaju televizor.

Zalud sam se bunio i pokušavao da ubijedim ostale da se sa tombolom nastavi, da se može igrati i kad ima struje, da se ne mora odmah nazad u rutinu, to prosto nije dolazilo u obzir. Nestanak struje bio je nužnost koja okuplja igrače. Ta saborna dimezija strujnih udara i restrikcija nije dovoljno sociološki istražena. Da li su mnoge porodice uživale na takav način, a onda, čim se lusteri upale, dizale ruke od igrica, jer život nije tombola već zakazan redosljed poteza.

Agencija Ipsos prošle nedjelje objavila je podatak da crnogorska djeca pred raznim ekranima provedu u prosjeku osam sati dnevno. Vijest nije bila dovoljno važna da se o njoj naveliko priča. Da su djeca navučena na kakav ruski server bilo bi panike, ali ovako, mi još ne znamo ni kuda se smucaju, samo znamo da punu radnu smjenu vise na ekranu telefona, kompa ili televizora. I to za sad nikome ne pali lampicu, niti se vidi kao naročit društveni problem. Mitropolit kara muželožnike, premijer traži naftu, sve se vrti oko tih nekoliko velikih tema i vječnih istina.

Sad tek vidim kako je divno bilo kad je televizor bio đavolja kutija u centru dnevne sobe. Kutija oko koje se krvio đed sa unukom, oko koje su pucali brakovi. Slavni su bili dani porodičnih svađa oko daljinskog. Sve je to preko noći potonulo u jeres vajerlesa, više ni dva rođena brata zajedno ne gledaju televiziju, nego svaki bulji u svoje parče ekrana.

A nekad smo znali svi da se nacrtamo ispred televizora kao prava porodica, družili smo se fino uz jedan ekran, i imali zdrav društveni život, nikome ništa nije falilo.

Koliko god uznemirujuća bila spoznaja da su roditelji digli ruke, pa dopuštaju djeci osam sati ekrana, ipak moram istaći neke objektivne prednosti tako radikalnih vaspitnih rezova.

Djeca sada dobijaju pravo izbora i vjerovatno neće rasti uz skupštinu i varošarije, nego će svog đavola potražiti sama, pa ko šta pokupi.

Roditelji više nego ikad imaju vremena da se posvete novostima iz zemlje i svijeta - kad čitaš zanimljiv članak o npr. kavačkom klanu, više nema potrebe da strecaš što ti je sa đetetom. Znaš da je zadovoljno sa ajpedom, i da gleda neko satanističko američko đubre.

Što je najljepše, ne moraš da se svađaš sa nasljednikom i braniš mu da igra video igrice, jer današnji klinci i klinceze ne igraju, već gledaju na jutjubu kako drugi igraju i prelaze nivoe umjesto njih.

Ali, ni to nije sve. Sedamdeset odsto djece prošle godine nije bilo u pozorištu, 85 odsto nije pohodilo muzej, a dvije trećine nije bilo na koncertu.

Gledam istraživanje Ipsosa i pitam se da nije možda vakat da se vrate restrikcije. Da se zavedu trapave neđelje bez ekrana, ili vozdigne cijena struje. Je li uopšte demokratski i kul razmišljati u tom pravcu i očekivati da neko lajkuje?

Možda zabraniti vajber petkom i subotom, dopustiti fejsbuk parnim danom muškoj đeci, a neparnim danima šćerima. Nešto mora da se pokuša. Ne insinuiram da se ide u muzeje, nisam poludio, ali možda ponekad da se zaigra nešto starinsko kao tombola.

( Brano Mandić )