Priča mog čempresa

Mislite da nisam mogao imati uzbudljiv život. Mislite da je osamdeset godina jednog običnog, za vas dosadnog života dovoljno. I sigurni ste da je to odličan razlog da mi ga vi oduzmete.

I to, eto tako... nekim sjekirama, za jedan čas. I to zato što je neko od vas odlučio da tu sad "nikne" neka zgrada.

Pa dobro, za vas sam samo jedan čempres. Nemam pravo, a ni mogućnost da vam bilo šta prigovorim. Ali, šapućem...mislim... pokušavam. Uradite nešto, ako me čujete, ljudi! Znam da ima onih koji me mogu razumjeti!

Zar moramo da vas molimo? Moji prijatelji i ja. Priroda i ja. Zahvaljujući nama, živite. Zahvaljujući nama, postojite. Uz nas ste porasli. Zar da vam pričam o stvarima koje svi dobro znate?! Samo ste ih izgleda, zaboravili. Ili se pretvarate da jeste, pravdajući tako svoje užasne postupke. Braneći svoju zaslijepljenost, sve više i jače srljajući u ambis onog svijeta, gdje smo mi na nekoj drugoj strani. Ne znam šta su ti vaši kompjuteri, ne znam šta su te vaše mašine i vaša tehnika i tehnologija. Ali znam da nas, izgleda, uspješno razdvajaju. Više vas ne molim, ljudi! Sad vas upozoravam. Usporite!!! Nemojte se igrati sa nama, jer, moraćemo vam kad-tad pokazati da stvarno jesmo mnogo jači!

Bio sam mali kad sam prvi put postao svjestan svog okruženja. Hej, rastem u blizini jedne škole! Svakodnevno sam u blizini mladih ljudi. Moj hladim pruža utočište. Moram vam priznati, ponekad slušam njihove priče. Ne krivite me. Ta djeca su moji prijatelji svih ovih godina. Generacije se smjenjuju. Dolaze i odlaze. Izvjesna tuga u meni svaki put. Ali i neizmjerna sreća isto tako. Uz njih, ja nikad nisam bio sam.

Živio sam tako sve do jednog, naizgled običnog dana. Šta radite, ljudi? Šta je to metalno čime nas okružujete? Jao, ne ta narandžasta boja! Ne ograde! Nelagoda, nelagoda, nelagoda... znali smo da ovo ne može biti dobro. Bager. Kamen temeljac. Ljudi u radničkim odijelima. Tišina i muk. Oko nas, a jos veći u nama.

Ljudi, sad sam vam rekao. Mi, čempresi, volimo djecu. I ona vole nas. Djeca ne vole beton, saobraćaj, gradsku buku. Ovo je njihovo dvorište, njihov komadić prirode. Njihova sloboda. Djeca vole slobodu.Ovo što planirate da im napravite sve je, ali sloboda nije. VAŠA djeca neće biti srećna. A treba li vam veći razlog? Još jednom vas molim. Selite vaše bagere, i vašu odluku na neko drugo, bolje mjesto.

Za sad, dosta od mene. Od danas ćutim. Čekam na vas. Čekam vašu borbu. Ako sam vas ikad, ičim, zadužio, pokažite. Ako sam vam ikada išta dao, sada mi vratite. Pokažite da vam je stalo do mene, i do mojih prijatelja. Vjerujemo u vas.

Autorka je maturant Gimzanije "Niko Rolović" u Baru

( Marija Leković )