U svima nama postoji istraživač
Ljudska vrsta istražuje. To je ono što mi radimo. Istražujemo naš svijet i ono što se događa oko nas. Fantazija i epika omogućavaju nam da istražimo nešto sasvim novo, i da to zavolimo. Tragamo za tim i čeznemo za tim...
“Put kraljeva”, “Sjećanje na svjetlost”, “Tornjevi ponoći”, “Oluja na obzorju”, “Red magle”, romani su Brendona Sandersona, popularnog američkog pisca epske fantastike. Ovim knjigama Sanderson se uzdigao u sam vrh pisaca ovog žanra tvoreći originalne svjetove. Sandersonovi junaci ispunjavaju drevne zavjete, njima je život ispred smrti, snaga ispred slabosti, putovanje ispred odredišta. Brendon Sanderson je američki pisac (1975, Nebraska). Još kao dijete otkrio je svijet epske fantastike i autore poput Dejvida Edingsa, Roberta Džordana, En Mekafri i Orsona Skota Karda. Diplomirao je engleski jezik i završio je master iz kreativnog pisanja. Dvaput je nominovan za nagradu Džon V. Kembel. Trenutno je jedan od najvećih pisaca epske fantastike. Poslije smrti Roberta Džordana njegova udovica je odabrala Sandersona da završi posljednju knjigu Džordanovog serijala “Točak vremena”, jer je bila zadivljena Sandersonovim serijalom “Red magle”.
Vaš život je bio pun uspona i padova u jednom trenutku vrlo težak, trnovit. Koje su vaše uspomene iz tog perioda?
- Napisao sam 13 knjiga prije nego što sam ih objavio. Najteže je bilo kad sam radio na 11. i 12. knjizi. Ja sam se već skoro 10 godina bavio ovim poslom, ali kao pisac bez ijedne objavljene knjige. Bio sam napisao tone knjiga, ali i dalje sam samo dobijao odbijanja od izdavača. Počeo sam da se pitam, “šta je to što stvarno mogu da uradim”? To je stvarno teška tama, kada umjetnik mora da se suoči sa pitanjem: “Da li gubim vrijeme sa svim ovim, ovome sam posvetio svoj život, i to je postala moja sva strast. Je li tako trošim moj život?” Mislim da gotovo svaki umjetnik mora da se suoči sa tim i da se u nekom trenutku zapita: “Da li ja zapravo samo sebe zavaravam?” Ustvari, većina umjetnika kažu to čak i nakon što su uspjeli, provode mnogo vremena pitajući se da li su šarlatani, ili da li sebe zavaravaju. Morao sam u tom trenutku da postavim sebi ovo pitanje. Bilo je teško. Kada sjedneš da radiš na knjizi - to uvijek dovodi do osjećaja ispunjenosti i radosti - ali kada ste u sred krize poput ove, prava stvar koja donosi utjehu je što ćete naći manu a to poteže sva teška pitanja. To nije način razmišljanja pogodan za pisanje dobre priče. Zapravo, najgore stvari koje sam ikada napisao su iz tog perioda. Daleko su gore od stvari napisanih ranije, manje osmišljene i grublje, ali su autentične na neki način. Tada sam agresivno pokušavao da napišem nešto kao što drugi pisci pišu, jer su bili prodavani. Bilo je to vrijeme kada sam bio sa najmanje uvjerenja u ono šta sam želio da radim kao pisac. U tom periodu priznao sam sebi da čak iako nisam ništa objavio, nisam bio neuspješan. Činjenica je da mi je pisanje priča donosilo toliko zadovoljstvo pa sam i bio vrijedan. To je bio vrlo važan trenutak za mene. Sjeo sam i odlučio: u redu, ja stvarno volim pisanje. To je ono što sam ja. Ako napunim 70 godina i do tada napišem sto neobjavljenih romana, onda ću smatrati da sam bolje iskoristio svoj život nego da sam se predao i nikada ništa nijesam učinio. Stotinu neobjavljenih i nepročitanih knjiga je bolje nego ne biti pisac. Pošto sam donio tu odluku, sjeo sam i napisao prvu verziju “Puta kraljeva”. Knjiga “Arhive olujne svjetlosti”, koja je u međuvremenu postala moje najpoznatije i najpopularnije djelo, nastala je kada sam odlučio da istrajem u pisanju.
Prekinuli ste studije da bi se bavili misionarskim pozivom. Šta vas je privuklo ovom poslu i kako ste se snašli u toj ulozi?
- Uvijek sam smatrao da treba dati nešto zauzvrat. Smatrao sam da sam u životu bio blagosloven i da sam dobio mnogo stvari. Jedan od najvećih je bila strast i želja za životom, a pronalaženje sebe u pisanju je nešto što je moja strast. Ali osim toga, ja sam imao vrlo divan, izvanredan život i Bog je bio dio toga. Osjećao sam da ću biti nezahvalan ako ne odstupim i barem pokušam da dam nešto zauzvrat. Postoji puno problema na ovom svijetu. Ima puno strašnih stvari, a mi se često osjećamo da nijesmo u stanju da promijenimo ništa od toga. Ja ne pričam puno o tome u mojim knjigama, jer kao pripovjedač sam samo fokusiran na pripovijedanje dobre priče.
Ali kao hrišćanin, mislim da ako bi ljudi slijedili osnovna učenja Isusa Hrista - ako bi se voljeli, ako bi drugima predočili dobrobit sumnje, ako bi slušali ono što ljudi govore, ako bi manje napadali i bili spremniji da oproste - mislim da bi onda svijet bio mnogo bolje mjesto.
Da li vas je proučavanje Biblije i hrišćanske religije, inspirisalo da se okrenete svijetu metafizike? Konkretno, pisanju epske fantastike?
- Rekao bih možda. Svakako da se fascinacija religijom u svim njenim oblicima manifestuje u mom radu. Sklon sam da pišem o likovima koji su zainteresovani za religiju, bilo da su ateisti ili agnostici ili ljudi koji sprovode praksu, pobožini, vjerni ljudi. Ja sam fasciniran načinom kako svi ti ljudi misle. Mislim da je to jedan od mojih obaveza kao pisca da pokušam da predstavim svijet i različite poglede, jer to je autentičnost. Takav je život. Svakako, kao hrišćanina religija me fascinira. Ja mogu ukazati na nekoliko trenutaka koji su imali direktan uticaj na moje pisanje. Na primjer, inspiracija za moju prvu knjigu “Elantris” potekla je iz čitanja Novog Zavjeta o koloniji gubavaca, i zamislite kako bi strašno bilo da živite u tim mjestima. Grad Elantris je u suštini gigantska, čarobna kolonija gubavaca. Takav je bio originalni koncept. Sada je to kolonija gubavaca za zombije, ali i dalje je utemeljena na toj ideji iz Novog Zavjeta. Lik Hratena, koji je antagonista u toj knjizi, zapravo se bazira na ideji zlog misionara, on je osoba koja je odmetnik i koristi zlu taktiku i pogrešan motiv da radi ono što radi, i on je svakako inspirisan mojom misijom. Ali uglavnom, vjerski uticaj na moje pisanje je više opšta stvar, opšta fascinacija s moje strane.
Sklon sam da pišem o likovima koji su zainteresovani za religiju, bilo da su ateisti ili agnostici ili ljudi koji sprovode praksu, pobožini, vjerni ljudi
Kakvo je Vaše sjećanje na one dane kada su izdavači odbijali vaše rukopise? Da li im zamjerate zbog toga?
- Uopšte im ne zamjeram. Postoji mnogo dobrih objavljenih knjiga koje nijesam pročitao, jer jednostavno nemam vremena. Dakle, ja mogu samo zamisliti koliko je još teže biti izdavač, ili urednik ili agent, kada imate na stotine stvari koje prođu preko vašeg stola, a znate da se ne možete nužno svakoj posvetiti, pa samo tražite onu stvar koja će ispuniti vaša očekivanja. Ako ste urednik, uvijek biste trebali odbaciti nešto što nije po vašem ukusu. Oni bi mi učinili lošu uslugu da su objavili jednu od mojih knjiga, a da ona nije po njihovoj mjeri. Ako oni nijesu prihvatili moj rukopis, šansu da objavi moje knjige je dobio neko drugi ko je izuzetno cijenio moj rad. Tako da je krajnji rezultat bio vrlo dobar za mene.
Ja mislim da je smiješna situacija ta da je Tor, izdavač koji me je na kraju uzeo, jedan od onih koje sam agresivno lovio. To je oduvijek bio izdavač sa kojim sam najviše želio da sarađujem. Ja sam im poslao rukopis godinama ranije, ali nikada nijesam dobio od njih povratnu informaciju. I onda su me na kraju uzeli pošto sam drugom uredniku poslao drugačiji rukopis. Tako da ja i dalje mislim da je možda negdje izgubjen u njihovim redakcijama moj stari rukopis, jer ga oni nikada nijesu službeno odbili. On je sigurno izgubljen u nekakvoj zbrci. Jednog dana, neki pripravnik će ga iskopati i reći: “Hej, evo izgubljenog Sandersonovog rukopisa.”
Šta je za vas kao pisca značilo volontiranje za vodeće časopise žanra SF i fantazije (Edge, BYU)? Koliko takve stvari mogu pomoći piscu?
- Bilo je zaista korisno kada pisac čita djela drugih ambicioznih pisaca. To je nešto što preporučujem svim ambicioznim piscima. Čitajte što drugi ljudi pišu. Vidjećete nedostatke u svojoj pisanoj formi mnogo brže kada ih vidite prvo rukopisima drugih ljudi. Išao bih na sastanke magazina, pročitao bih nešto i pomislio: “Bože, ovo je stvarno loše, ali to je nešto što sam uradio.” Ili, obrnuto, ja bih pročitao nešto i rekao: “O, ovaj autor radi nešto sjajno”. Budući da sam morao da razmišljam o tome kritički kao urednik ovog časopisa, mogao sam da se pitam, “Zašto je to tako kul? Šta se meni stvarno dopada u tome, i kako ja to mogu iskoristiti u svom pisanju?” Osim toga, posmatrajući iza kulisa stvarni proces objavljivanja časopisa pomoglo mi je da shvatim mnogo više urednike i izdavače. Što bolje razumijete svoj posao, sve ćete bolji biti u tome.
Korijeni epske fantazije su u vavilonskom Epu o Gilgamešu. Kakav je značaj epske fantastike danas? Šta dočarava taj žanr?
- Ovo je pitanje veće nego što mogu odgovoriti - prevazilazi moje mogućnosti, ali probaću. Šta je to u fantaziji što nas privlači? Jer, ako pogledate vrhunske filmove i knjige za sva vremena, obično ćete naći da postoji neka epska komponenta u njima, da nas one odvode u drugo vrijeme i mjesto. Tu je prisutan osjećaj velikog novog svijeta, velikog otkrića. Zašto želimo takve stvari? Možda zato što postoji osjećaj da u svima nama postoji istraživač. Ljudska vrsta istražuje. To je ono što mi radimo. Istražujemo naš svijet i ono što se događa oko nas. Fantazija i epika omogućavaju nam da istražimo nešto sasvim novo, i da to zavolimo. Tragamo za tim i čeznemo za tim. Osim toga, želimo da vjerujemo da jedna osoba može da napravi nešto drugačije. To je nešto u šta nijesmo sigurni, ali želimo da vjerujemo da je to istina. Epska fantazija je često žanr jedne osobe koja stvara ogromnu promjenu u svijetu. O tome nam ona govori.
Amerikanci su izolovani, ne poznaju druge
Otišao sam u misiju, da uradim ono što sam mogao, da provedem malo vremena kazujući:
“Hej, ne budite toliko ljuti. Pročitajte što je Isus Hrist napisao.” To je bilo dobro za mene, iz više razloga.
Mislim da je vrlo važno, posebno ovdje u Americi gdje smo izolovaniji, da imamo šire iskustvo. Nama se ne sviđa Evropa, gdje je sve zbijeno zajedno i morate naučiti nekoliko drugih jezika, jer različite kulture su odmah pored vas. Ovdje smo vrlo izolovani. Vrlo je važno, smatram, da Amerikanci izađu iz Sjedinjenih Američkih Država, da idu i upoznaju druge kulture, da slušaju na koji način ljudi govore i obrate pažnju na način na koji ljudi misle. To je za mene bilo izuzetno otvaranje očiju. Mislim da me je učinilo mnogo boljim piscem to što sam živio u drugoj kulturi i bio prisiljen da posmatram svijet onako kao što ga drugi ljudi vide.
Galerija
( Vujica Ognjenović )