Trideset godina bola

Kada raspravljaju o burnim događajima iz prošlosti, neki ljudi prosto ne mogu a da ne budu isključivi. Sa velikom sigurnošću donose sudove i o najosljetljivijim pitanjima, čak i onim o kojima se još uvijek vode stručne polemike, kao da su, u najmanju ruku, bili njhovi akteri. Valjda drže da će tako djelovati ubjedljivije. To je posebno vidljivo u slučaju Drugog svjetskog rata. Ni sedamdeset godina nakon njegovog završetka nikako da utihnu slabo argumentovana nadgornjavanja o herojima i izdajnicima, spasiocima i ubicama. Naprotiv – čini se da su nikad žešća. U javnosti se pojave s vremena na vrijeme, čisto da prodrmaju učmalu atmosferu, ali zato non-stop ključaju ispod površine, na manjim i većim scenama svakodnevice.

Oduvijek mi je smetalo to šenlučenje tvrdokornim stavovima, naročito kad su slabo utemeljeni i ostrašćeni. Crna Gora je mala, ali istorijski je plodno tle za ovaj zanimljivi hobi. Ponuda je raznovrsna. Na ograničenom prostoru u toku četiri godine rata sukobljavale su se tri ideološki različite grupe – partizani, četnici i zelenaši – pa su nam u nasljeđe ostavili beskrajnu igru samodokazivanja. Međutim, u svemu tome iz vida se gubi obični čovjek. Potiskuju ga proizvoljna tumačenja. Previđa se koliko je u tim smutnim vremenima za njega bio sužen manevarski prostor. Daleko od mjesta na kojima su se krojile odluke, lišen pouzdanih informacija, oslonjen na glasine, okružen sumnjama i teorijama zavjere, on se zarad sopstvenog i porodičnog spasa morao brzo opredijeliti. Takva haotičnost nerijetko je vodila pogrešnim potezima. Na svim stranama bilo je zločinaca, za njih ne smije biti razumijevanja, ali zaboravljaju se hiljade onih koji su stradali kao kolateralna šteta, čija je jedina krivica bila loša procjena. Iz današnje vizure, između njih i ubica stavlja se znak jednakosti. Ideološka pripadnost amputira im ljudske osobine. Pojedinačne sudbine postaju apsolutno nevažne: najvažnija je ona glavna presuda, koja je gluva za pravdanja. Na nju poput gladnih hijena naskaču njeni poklonici i protivnici, čerupaju se u jednom te istom beznadežnom sučeljavanju, a čitava jedna generacija tone u najgoru vrstu zaborava – onu koja briše individualnost, a po kojoj povremeno, zbog dosade ili neizlječivih kompleksa, kopaju kafanski istoričari.

Na ovaj tekst inspirisalo me je jedno slučajno otkriće. Radosav Durković, rođeni brat mog đeda po majci, Dragutina, kao devetnaestogodišnjak je učestvovao u Pljevaljskoj bici. Loše isplaniran napad i nedvoljna obučenost odveli su u smrt više od dvjesta partizanskih boraca. Radosav je ranjen prilikom juriša. Odvojen od saboraca, bez mogućnosti da se priključi onima koji su se povlačili, bio je prinuđen da spas potraži unutar samog okupiranog grada. Imao je (nakratko) sreće da se domogne kuće uglednog pljevaljskog apotekara Vukotića, za kojeg je znao preko porodičnog poznanstva. Uspio je da pokuca na vrata, a potom se sručio na stepenište. Otvorila je djevojčica koja je odmah pozvala svog oca.

„Uđi, ko god da si – četnik, partizan, fašista – moja je dužnost da ti pomognem.“

I pored opasnosti, apotekar se ni sekundu nije premišljao: pozvao je sina, te uz njegovu pomoć smjestio ranjenika u krevet. Pružio mu je svu neophodnu njegu. Obradovao se kad je shvatio da je spasio partizana, pri tom poznanikovog rođaka. Odlučio je da ga sakrije.

Ipak, Italijani nijesu mirovali. Iako se smatraju pobjednicima ovog iznenadnog boja, prema komunističkim izvorima izgubili su nekoliko puta više ljudi od napadača (ubijenih i ranjenih preko hiljadu, kako saopštava Ivan Milutinović). Zato i ne čudi što su se odmah nakon konsolidovanja dali u potragu za onima koji se nijesu uspjeli izvući. Nije mnogo prošlo, kad su zakucali i na vrata Radosavovog spasioca. Pitali su ga da li krije nekoga. Ovaj je bez zadrške odgovorio da je u kući samo sa dvoje djece. Fašisti su bili sumnjičavi, očito su opazili i mrlju krvi na stepeništu – ušli su i nakon kraće potrage otkrili ranjenog pratizana. Odmazda je bila surova: Radosav je odveden i strijeljan, a zbog prikrivanja neprijatelja glavom su platili i nesrećni doktor, ali i njegov sin. Egzekutori su pronašli dozu humanosti da poštede djevojčicu.

Saznavši godinama kasnije za detalje, đed je po svaku cijenu želio da s njom stupi u kontakt. Osjećao je potrebu da se makar njoj zahvali zbog plemenitog čina koji joj je najbliže odveo u smrt. Kada joj je konačno pronašao adresu, poslao je pismo. Smatrao je da ih zajednička tragedija obavezuje na kontakt koji bi donekle ublažio obostranu tugu. No, odgovor je izostao. Njegova majka, moja prababa Tonka, takođe ju je potražila u Pljevljima, ali ostala je pred zatvorenim vratima: apotekarova ćerka bila je razočarana što joj se niko tako dugo nije javljao, misleći da je herojstvo njenog oca lako palo u zaborav. Drago je poslao novo pismo, u kojem je obrazlagao da nijesu znali sve pojedinosti, te da ne želi kopati po ranama, već se samo na simboličan način odužiti zbog tako velike žrtve. I ovo pismo ostalo je bez odjeka. Narednih godina on je još par puta pokušao da uspostavi vezu, ali svaki pokušaj završavao se na isti način – ćutanjem. Za njega je to bio jasan znak da mora dići ruke.

A onda, iznenada, tri decenije nakon Pljevaljske bitke, na adresu Durkovića u podgoričkim Vojnim zgradama stiglo je pismo iz Pljevalja. Đed prvo nije mogao da vjeruje svojim očima. Trideset godina bilo je potrebno apotekarovoj ćerki da smogne snage i progovori o tragediji. Na konačnu odluku potaklo je ju to što je đed svakog prvog decembra, na godišnjicu bitke, objavljivao osmrtnice ne samo za svoga brata, već i za njih dvojicu. Doslovce su mu se tresle ruke dok je naglas čitao:

„Pljevlja 3. 12. 1971. god.

Dragi prijatelju, nadam se nećete mi zamjeriti što Vas ovako oslovljavam. Vi ste i ovog puta evocirali uspomenu na mog nesrećnog oca i brata. Trebalo je da Vam se zahvalim i prilikom prvog oglasa, no, nadam se da ni sada nije kasno.

Prošlo je već tužnih trideset godina, a bol je svjež i prisutan kao da je bilo juče. Moji su zaista nesebično i čovječno učinili sve što se moglo – samo, sve je bilo malo, pomoći se nije moglo – i otišli su skupa i na onaj svijet.

Pišem nesređeno i nervozno – što je uvijek kad o njima govorim. Hvala Vam, plemeniti čovječe – hvala Vam kad dobro ne zaboravljate i to baš danas kad se to nimalo ne cijeni.

Željela bih, ako Vas nekad put nanese u Pljevlja, da Vas vidim, da Vam stisnem ruku, a znajte da u mom bolu, u svakoj suzi, u svakom buketu cvijeća koji odnesem na spomenik ima i dio za Vašeg brata, čiji tužni pogled, njegovih divnih, blagih očiju neću zaboraviti ni onog dana kad budem umirala.

Još jednom veliko hvala i puno pozdrava od

Ljubice M. Kandić, rođene Vukotić.“

Drago je umro prije četvrt vijeka, a baba i dan danas pamti kako su mu se oči punile suzama dok je čitao ove potresne redove.

Pismo je otad stajalo u dubini starog kovčega porodične kuće na Durmitoru. Za njega sam saznao prilikom pretresanja familijarnih anegdota i nijesam mogao vjerovati da mi je svojevrsna istorijska relikvija tako dugo bila nedostupna, a istovremeno na dohvat ruke. Nijesam se mnogo premišljao da li treba da ga objavim. Intimne stvari valja čuvati, ali svjedočanstvo o bolu prouzrokovano ratom, ispisano rukom i poslato u koverti sa Titovim likom na markici, mnogima može biti pouka. Naročito onima kojima je prošlost tek podloga za zadovoljavanje najsitnijih poriva. I koji čine besmrtnim onaj Štulićev stih – grobnica je javna kuća.

( Nikola B. Nikolić )