Balkanu potrebna odlučnija pomoć EU

Tvrdnje vlada Zapadnog Balkana, koje podržavaju i birokratija u Briselu i političari država članica, da njihove zemlje imaju izglede za članstvo u EU zvuče sve ispraznije. Slične otrcane fraze će se sigurno čuti i na drugoj konferenciji Zapadnog Balkana 27. avgusta u Beču.

Nakon tri decenije rata i sukoba, izgledi članstva postali su sredstvo političkog umirenja za ovaj dio Jugoistočne Evrope. Međutim, kredibilitet je u velikoj mjeri iščilio, a najsiromašniji među siromašnima više se i ne nadaju da će se situacija poboljšati i da će ikada imati dostojanstven život: tokom prošle godine desetine hiljada Roma i Albanaca napustilo je domove u potrazi za budućnošću u Njemačkoj i drugim djelovima Zapadne Evrope.

Ekonomska stagnacija i politička nestabilnost

Prva konferencija na Zapadnom Balkanu, pokrenuta na inicijativu vlade Njemačke, održana je prije godinu dana u Berlinu. Okupili su se politički i poslovni lideri iz regiona, EU i zemlje članice sa glavnim ciljem da podstaknu ekonomsku saradnju među državama Zapadnog Balkana, kao i sa EU.

Pokretači su vjerovali da će taj mehanizam ubrzati članstvo, zauzdati nekontrolisanu imigraciju i ograničiti mješanje spoljnih sila poput Rusije, islamskih režima, ili Turske, koje Zapad ne želi.

Statistika međutim to ne potkrepljuje. Od izbijanja ekonomske i finansijske krize u EU prije sedam godina ekonomski rast kandidata za članstvo iz jugoistočne Evrope zaustavljen je, ili je čak u padu, dok se politička nestabilnost pogoršala. Zvanične izjave sa konferencije Zapadnog Balkana 2014. nisu donijele mnogo promjena.

Izgleda da migranti procjenjuju socio-ekonomske prilike realnije nego vlade Zapadnog Balkana i mnogi strani savjetnici.

BDP zemalja Zapadnog Balkana (uključujući i Hrvatsku) je 2014. godine o dalje bio 10% ispod nivoa 1989. godine, kada je započeo raspad Jugoslavije. Prema analitičkom ogranku britanskog Ekonomista EIU (Economist Intelligence Unit) prihod po stanovniku (u regionu) iznosi samo 27% prosjeka za 15 starih članica EU, i samo polovinu prihoda u zemljama koje su se pridružile Uniji između 2004. i 2007. godine. Nezaposlena je četvrtina odraslog stanovništva i 50% mladih, ulaganja su oskudna, tražnja iz dva najznačajnija trgovinska partnera – Njemačke i Italije – slaba, javni dug nekontrolisano raste, kao i migracija, a ekstremno siromaštvo je sve rasprostranjenije, pogotovo na Kosovu.

Slabost ekonomije dovodi do emigracije bolje obrazovanih mladih i smanjuje društvenu bazu sa liberalne i progresivne političke opcije.

Populisti svih vrsta, od kojih neki imaju i ličnu odgovornost za podstrekivanje nacionalizma tokom ratova za otcjepljivanje od Jugoslavije u periodu 1991-2001, odavno su preuzeli kontrolu. Iako se deklarativno zalažu za buduće članstvo u EU, politika koju vode ima katastrofalne posljedice. Najgore od svega je što nisu sposobni da omoguće veću zaposlenost i ravnomjerniju raspodjelu prihoda.

Na to su dijelom uticale posljedice ekonomske krize u EU, ali odbijanje sadašnjih lidera da podijele vlast samo pogoršava stvari. Oni bježe od reformi koje bi rasteretile biznis i društvo državnog patronata i omogućile da se lideri pozivaju na političku odgovornost.

Životni standard tako nastavlja da pada, političke institucije su sve lošije, politička moć se nekontrolisano koncentriše u rukama pojedinaca, etnički šovinizam brzo rasze, a sloboda govora i štampe je narušena.

Političke reforme bez uticaja ukoliko nema rasta

Bolje upravljanje i reforme političkih i ekonomskih institucija, što traže lideri EU uglavnom uz malo pominjanja ekonomske slabosti zemalja koje su u pitanju, neće samo po sebi ublažiti bedu.

Na primjer, kako bi se tržište rada moglo liberalizovati kada je stopa zaposlenosti tako niska? Da li država može dodatno da se „stanji” a da pritom ne osudi dodatne desetine hiljada ljudi na nezaposlenost? Političke reforme bez privrednog rasta neće imati uticaj.

Jasno je da države Zapadnog Balkana ne mogu da same podstaknu rast. Ukoliko će se zaista srednjoročno gledano priključivati EU, od ključnog značaja će biti da EU i zemlje članice pokrenu i podrže investicije koje vode ka otvaranju radnih mjesta.

Zemljama kandidatima treba pružiti i veći pristup tržištu rada EU kako bi se radilo na rješavanju nekontrolisane imigracije. Pored toga, zemlje Zapadnog Balkana bi trebalo u potpunosti da se uključe u što više područja evropske politike, poput energije, transporta, zaštite životne sredine, klime i poljoprivrede.

U suprotnom će trenutno ekonomsko i društveno nazadovanje ubrzati već vidljivo urušavanje demokratije i kolaps stabilnosti u jugoistočnoj Evropi.

SWP (Stiftung Wissenschaft un Politik)

( Dušan Reljić )