STAV
Tržišna paradigma, krize i nejednakost
Vrtoglavi pad cijena nekretnina je potopio finansijski sektor. Cijeli ekonomski sistem SAD je posrnuo, a kako je globalizacija uvezala svjetsku ekonomiju, kriza je vrlo brzo postala globalna
U posljednje dvije decenije na površinu su isplivale brojne anomalije tržišta. Posebno su problematični “eko“nomski mjehuri” ili “baloni” (eng. bubble), uzročnici kriza. Termin se odnosi na “naduvavanje” vrijednosti određene imovine do nerealnog i neodrživog nivoa, nakon čega slijedi strmoglav pad. Njihovo pucanje gotovo uvijek rezultira ekonomskim posljedicama, a upravo je balon tržišta nekretnina u SAD bio okidač najveće ekonomske krize u modernoj istoriji svijeta.
Čuveni britanski ekonomista Džon Majnard Kejns postavio je još 1936. tezu da tržištem dominantno upravljaju “životinjski instikti”ljudi. On je tvrdio da na proces donošenja ekonomskih, posebno investicionih, emocije i instikti imaju snažan uticaj (najviše pohlepa i panika). Ova teorija umnogome objašnjava prirodu “ekonomskih balona”.
Kejns je bio zagovornik državne regulacije, kako bi se anomalije tržišta držale pod kontrolom i izbjegle pogubne krize. Njegova ekonomska misao bila je dominantna sve do 1970. godine, kada u svijetu počinje proces deregulacije.
Upravo svjetska finansijska, pa potom i ekonomska kriza 2008. godine ima svoje korijene u tom procesu. Milton Fridman, predstavnik Čikaške ekonomske škole, Alan Grinspen (predsjednik Federalnih rezervi 1987-2006, vrhovne monetarne institucije SAD) i drugovi su sedamdesetih godina prošlog vijeka bili inicijatori deregulacije finansijskog tržišta i opšte liberalizacije ekonomije. Par decenija kasnije, pogubnost deregulacije izlazi na vidjelo i to kroz najtežu ekonomsku krizu od Velike depresije 1929. godine.
Džordž Buš je 2001. godine svoj mandat počeo politikom “dom za svakoga” - naravno, na kredit. Pitao se kakav je to američki san u kojem je imati svoj dom luksuz? Dakle - banke, udrite! Ogromna količina novca je usljed labave kreditne politike bila usmjerena ka tržištu nekretnina, što je uzrokovalo vrtoglav rast cijena do nerealnih vrijednosti. Bankari, posebno investicioni, su se na talasima deregulacije takođe “malo zaigrali”. Razvijeni su rizični finansijski derivati koji su bili vezani za vrijednost hipoteka. Da, bukvalno su trgovali hipotekama - a regulatori to sve nijemo posmatrali.
Na činjenicu da se radi o opasnom balonu ukazivano je iz naučnih sredina. Eminentni profesor Robert Šiler je 2002. godine predvidio šta će se dogoditi sa cijenama na tržištu nekretnina i 2005. upozorio da je balon pred pucanjem. Očekivani scenario se, naravno, ostvario.
Vrtoglavi pad cijena nekretnina je potopio finansijski sektor. Cijeli ekonomski sistem SAD je posrnuo, a kako je globalizacija uvezala svjetsku ekonomiju, kriza je vrlo brzo postala globalna.
Oni koji su krizu i uzrokovali, spaseni su novcem svih ostalih. Kolektivna pomoć privatnom kapitalu je opravdana činjenicom da su oni previše veliki i bitni za ekonomski sistem da bi se njihov bankrot dozvolio. Intrigantno je zbog čega se ovo dopustilo? Možda zato što su upravo oni pravi donosioci odluka?
Tržište u službi povlašćenih
Fenomen deregulacije, liberalizacije i globalizacije (uzročnik krize) tržišta, omogućilo je uskim krugovima snažan politički uticaj. Globalne korporacije usljed ogromne finansijske moći, uz pomoć lobista (novca) utiču na političke tokove i kroje ih spram svoje mjere. Paradoksalno, nedavna kriza je dodatno povećala njihovu moć.
Poredak u kojem korporacije bez obzira na društvene konsekvence jure profit i moć, proizvodi sistem eksploatatorskog odnosa prema prirodnim resursima i radnoj snazi. Dakle, prirodni i ljudski resursi se stavljaju u službu uskog koncentrisanja kapitala, a sve preko leđa ogromne većine ostatka populacije. Nejednake mogućnosti i raspodjele bogatstva dovode do nestajanja srednje klase, dok oni “na dnu” imaju sve veće šanse da tamo i ostanu. Za napredak je neophodan kapital koji se sve uže koncentriše na vrhu.
Stvoren je ambijent u kome je ponuda radne snage, koja mahom čini grupu nižeg srednjeg i nižeg staleža, uglavnom mnogo veća od tražnje za njom. Sa druge strane, radna snaga nema ni približnu mobilnost kao kapital. On se uglavnom veoma lako seli na mjesto gdje su troškovi njegovog “oplođavanja” niži, dok radna snaga u potrazi za boljim uslovima nailazi na brojne barijere. Usljed ove činjenice globalna nezaposlenost raste, standard uglavnom opada, a sve to prati dodatno slabljenje radničkih prava. Klasna polarizacija raste, a radnik usljed sve fleksibilnijeg tržišta rada postaje sve zamjenjivija roba.
Ekonomski sistem koji stvara duboke klasne razlike, u kojem 1% populacije drži približno polovinu svjetskog bogatstva, jednostavno nije efikasan i dugoročno održiv. Sistem koji obiluje nestabilnostima, u kojem većina nije u mogućnosti da pristojno živi od rada, definitivno ne funkcioniše. Za početak su potrebne regulatorne i fiskalne reforme koje će stvoriti osnove pravednijeg sistema sa više mogućnosti za sve.
( Filip Miloš )