Albanski bez muke

Albanci u Crnoj Gori možda nisu građani drugog reda, ali su građani u drugom planu. Taj plan svodi se uglavnom na opštine u kojima su većina. Zašto je to tako, ko je tu kriv, duga je priča.

Meni nije cilj da se hvalim prijateljima Albancima. Nemam pojma o albanskoj kulturi. To ojkanje i cika, sve je to u planinama manje-više isto, ali sličnost između Albanca i Crnogorca sa komično smrknutim facama dok igraju, uvijek mi je bila fascinatni dokaz da smo nekad davno zajedno poluđeli.

Taj šarmantni patrijarhat, koji se ponekad može vidjeti npr. u starmaloj pozi poslanika Abazovića, posebno simpatišem. Sjećanja na Ulcinj, prvi vokmen što mi je donio pokojni Mendo, koji je bio nacija za sebe... sve su to djelovi unutrašnjeg sistema u kojem albansku tradiciju prihvatam kao dio lokalne baštine - kroz čudne ljude, dobra jela, sve što čovjek lako zamiješa u kašu umjerene balkanofilije s kojom je opasno pretjerati.

Da nevolja bude veća, kad kažem Balkan, mislim i Turska. Izgubi se koji mjesec u vavilonskoj vrevi Menhetna, osjetićeš koliko su Turci braća čim prođeš kraj izloga sa slasnim japrakom. Iza šanka sjedi lik koji sve razumije, u njegovim očima prepoznaš isti etički kod kojim su ga kući zgazili, pa se vas dvojica mrštite, neverbalno bliski, dok se ljudi okolo smijulje, smiju i zacenjuju, zavisno koliko košta šala.

Pošto su se Turci sa Balkana povukli pred silnim ofanzivama koje su trajale pet vjekova, ostali su samo Albanci, kao neslovenski element za prevaspitavanje. Budvanin Gojko B, nošen arhetipom sličnih misli, vrlo vjerovatno pijan kao guzica da se bolje prisjeti zakarpatskog pretka, pokušao je da nauči lokalni jezik neko Ilirče iz Skadra. Mediji javljaju da je albanski turista minulu sedmicu htio da provede ugodno, nije sanjao lingvistički tretman, nije uplatio kurs jezika, već je naručio kafu. Gojko B je izvadio pištolj i krenuo sa gostom kafića kroz palatalazacije.

Otkud ta potreba da nekog dresiraš zato što govori tuđim jezikom, pitanje je koje me odavno zanima. Sjećam se ispovjesti čovjeka kojeg je majka sa balkona pozivala na ručak, a svi su mu se drugovi smijali. Zato što ga je zvala na albanskom. Na seminarima koje sam pohodio, vazda je Albanac bio u ćošku, jer nije razumio BSHC pošalice. Ne vidim boljeg objašnjenja za etničku distancu prema Albancima u komšijskim državama, od tog unikatnog jezika koji nikad niko nije pokušao da razumije.

Naravno da se demon jezika lako prometne u život, pa likovi poput Gojka B preduzmu pedagošku mjeru egzorcizma - istjerivanja albanskog jezika iz Albanca. Za ovaj obred potrebna je boca rakije, pištolj i gramatika za treći osnovne, kad djeca obično saznaju da postoje nekakve komšije, popularni „šiptari“, koje ništa ne razumiješ.

Osim što su se one gnusne patike za salu zvale “šiptarke”, pored toga što je vazda bilo uputno sprdati se albanskom naglasku, naslušao sam se kao dječak zanimljivih teorija o Albancima. Čuo sam da su hrabri samo u grupi, da svi znaju naš jezik ali neće da pričaju jer provociraju, da čačkaju uši kornetima prije nego ti prodaju sladoled, da su skoro kao i drugi narodi, no ipak odvajaju osobenim mirisom loja.

Kad se ove divne preporuke izraze ciframa, onda dobijemo koeficijente koji ukazuju na međuratno stanje. Četvrtina građana ne bi Albanca u komšiluku, dok 53 odsto ne odobrava srodničku vezu sa Albancima. Ako je neko zaboravio, ove podatke CEDEM-a iz 2013. godine, tu je Gojko B da osvježi pamćenje. Svaki treći u ovoj državi rekao je da ne bi nikakvo druženje sa Albancima. I moj omiljeni nalaz - svaki drugi građanin Crne Gore, jebenih 46,1 odsto vidi kao problem da Albanac bude vaspitač u školi.

Dakle, Gojko B nije pao s Marsa. On je moguće samo jedan od te proste većine prostaka. Ako je uradio to za šta ga optužuju, nadam se da će kao učitelj popiti najstrožu diciplinsku mjeru. Nadam se da će zaglaviti u ćeliji sa sedam mladih i lijepo građenih Albanaca koji će strpljivo da mu pojasne finese albanskog, jedinog na svijetu, uz jermenski i grčki, koji nema svoju jezičku porodicu. Nije li pravično da nasilniku na nos izađu silni nazali jezika koji ne može da podnese.

( Brano Mandić )