Naš prijatelj je umro...

Kada sam početkom avgusta pokušao da pođem na odmor, navijajući za iluziju postizanja aposlutnog mira i harmonije, postavio sam na svom FB profilu muziku italijanskog kantautora Fabricia De Andrea. Dodao sam i jedan moj ranije napisani tekst o ovom italijanskom muzičaru. U njemu sam spomenuo Arsena Dedića. To sam morao uraditi jer je đenovska škola kantautora - Đino Paoli, Fabricio De Andre, Bruno Lauci, Luiđi Tenko... izrazito uticala na obdarenog muzičara sa druge strane Jadrana.

Prvi veliki uspjeh Arsena Dedića bio je njegovo izvođenje kompozicija Đina Paolija "Sa okusom soli, sa okusom mora" i Fabricia De Andrea "Priča o Marineli".

Krajem avgusta, stiže i ovdje, u durmitorske vrleti, vijest o smrti Arsena Dedića.

Jedan sam od mnogih koji osjećaju, i to u dugom periodu, duboko poštovanje prema Arsenu Dediću, osobenoj ličnosti dalmatinskog, hrvatskog i jugoslovenskog kulturnog prostora. Zato se i opredjeljujem za ovaj skroman zapis o njemu, o nama koji smo iz mnogih razloga, pa i onih vrlo intimnih, voljeli Arsenovu muziku.

Naslov ovog zapisa bi mogao da bude "Naš prijatelj je umro" - što je zapravo malo modifikovani početak jedne njegove stare pjesme "Moj prijatelj je umro".

Naslov o "našem prijatelju" stoji na širokom prostoru koji je Miljenko Jergović, već u prvoj izjavi povodom Arsenove smrti, definisao toliko široko, čak od Atlantika do Urala. To je rečeno s pravom, jer su Arsenova osobena muzika i poezija na neki način spajale Francuze - Brasansa, Brela, Mustakija, Montana, Ferea, Italijane - Paolija, Endriga, De Andrea, Tenka, Ruse - Okudžavu (istina, uže Gruzin), Visockog…

Sa svim ovim muzičarima Arsen stoji ravnopravno.

Istina o Dediću je jednostavna. Arsen Dedić je bio veliki muzičar i pjesnik. On je bio naš prvi veliki kantautor. Možda se može reći i ovako - bio je veliki šansonjer velike Jugoslavije.

Sve priče i sjećanja, ovih dana, pa i ova vrlo obična, saopštavaju mnogi koji su imali veliku priliku i privilegiju, zapravo životnu šansu da budu oplemenjeni Arsenom muzikom i poezijom.

Moje sjećanje na Arsena ide nekako dvostruko, intimno i generacijsko.

Svoje poštovanje prema Arsenu Dediću saopštiću radije u množini, dajući sebi za pravo da to činim i u ime mojih drugova. Rasli smo, i jednim dijelom se formirali, uz njegovu muziku. Najprije smo, na primorju, u Baru, čuli za Arsena Dedića, takođe primorca, iz Šibenika, sa prvim uspjesima u Zagrebu.

Otišli smo na studije u Beograd, gdje su počinjali Arsenovi prvi koncerti. Prvi koji sam pratio bio je u Domu Sindikata. Njegova tada hit pjesma nosila je naslov "Čovjek kao ja". Zapravo cijela zemlja je počela da prati darovitog čovjeka i školovanog muzičara koji je bio drugačiji od svih drugih.

Tokom studija sam sa moji nerazdvojnim barskim drugovima stanovao jedno vrijeme u stanu koji je bio u Šumaricama. Dragan Nikezić je studirao pravo, Željko Mitrović medicinu, Miki Raičević građevinu, Vasko Popović matematiku, i potpisnik ovih redova političke nauke. Nikada nije utvrđeno ko je od nas najviše volio Arsenovu muziku. Mislim da to nije bilo ni moguće ustanoviti. Njegove pjesme su se slušale u našem stanu tokom ležernog i zabavnog perioda godine. Ali i od maja, kada je provoda i šala bilo mnogo manje, jer su se približavali ispiti. Ali i u tom periodu režima učenja, neophodnoj tišini u stanu zajednički smo odlučili da od muzike "može da ide samo Arsen".

Arsen Dedić je negdje ljeta 1988. imao koncert u Baru. Organizatori iz Kulturnog centra, u kojem sam bio direktor nekih pet godina, nisu zaboravili da me pozovu, sigurno se sjećajući i mojih muzičkih afiniteta.

Poslije divnog koncerta otišli smo u obližnju Kraljevsku baštu. Društvo iz i oko Kulturnog centra se okupilo pored Arsena u zanimljivom razgovoru. Druženje i prijatna atmosfera se nastavila u mom stanu u Makedonskom naselju. Arsen je bio iznad svega prirodan, duhovit, aristokratski nonšalantan, imao se utisak i iznenađen našim dobrim poznavanjem njegovog umjetničkog opusa, dakle nas na jugu Jadrana, gdje počinje balkanski, multietnički Mediteran. U tome smo vjerovatno prednjačili Zoran Živković i potpisnik ovih redova, predstavnici dvije generacije.

Pitali smo ga i za iskustva iz najranije faze karijere kao člana grupe Melos, kada je Arsen pjevao tvist, prilično suprotno onome što će postati njegov stil. "Ajme meni, nije valjda da ovdje i to znate. Želio sam da se to zaboravi…"- glasio je njegov komentar. Mi smo očigledno uz veliki respekt sručili sve što znamo o njemu. A to u dvije rječi nije moglo stati.

Telefonom je zvao Gabi. Rekao joj: "Ovdje su jako prijatni ljudi a ima dvojica koji sve živo znaju o meni".

U spontanom razgovoru, Arsen nam je u jednom trenutku rekao, nekako u isti mah šaljivo i ozbiljno, da su njegovi daleki korijeni iz crnogorskog plemena Kuči. Iako nas je to obradovalo i doprinijelo atmosferi, nismo forsirali temu. Kako da umjetničkog velikana šireg prostora, smještamo, makar i u šali, u naše plemenske mozaike.

Bio sam u Italiji kada je Arsen vodio u Padovi dramatičnu borbu za život. Iz Rima sam zvao kliniku da pitam kakva je situacija. Dobio sam informacije od ljubazne doktorice, a na kraju mi je rekla: "Nisam razumjela iz koje ambasade zovete". Pokušao sam da diplomatski, dakle vrlo ljubazno i nejasno završavam razgovor bez preciznog obgovora. Tema je bila komplikovana.

Arsen Dedić je bio gost u podgoričkoj knjižari "Karver" - 29. juna 2013. godine. Koncert je počinjao u 22 sata. Prije toga smo mogli kupiti knjigu "Tvoje nježne godine”", koju je "Karver" odštampao za tu priliku.

Rekao je da živimo u vremenu štednje i da će zato sam sjesti za klavir, svirati, pjevati i govoriti svoju poeziju. Na klaviru je bila i čaša vina. Ne kao ukras.

Tragovi godina i zdravstveni problemi su se vidijeli. Ali nije to bio koncert na račun stare slave. Arsen Dedić je održao opet, divan, nezaboravan koncert, sa puno truda, muzičkog majstorstva i velikog šarma - kako je valjda jedino i umio.

Njegov humor je bio suptilan, težio ka ironičnom, uglavnom na svoj račun.

Ispričao je i kako je stigao do Podogorice iz Zagreba, preko Ljubljane na Tivat, opisujući lijepim šalama prolaske kroz razne šaltere i carine novih država. Nije tu bilo politike, još manje loše namjere. Ipak nas je nasmijao. Jedan posjetilac koncerta je uspio da stigne do Arsena noseći umjetničku sliku koju je na naš način, uz ipak kraći govor, poklonio umjetniku iz Zagreba. Ova spontana scena, posebno dijalog tom prilikom, su bili vrlo zabavni. Arsen se zahvalio, podsjećajući da se vraća istim putem, opet će sresti one carinike, ovoga puta sa slikom iz Crne Gore.

Pjevajući te noći i Endriga, Paolija, De Andra, Okudžavu govorio je i o druženja sa njima. Vraćao se često sebi, svom životnom putu, sve češće i uz autoironiju, za koju se ne slučajno kaže da je posljednja odbrana čovjeka. Tako je rekao i ovo: “Tokom najavljivanja mojih koncerata treba staviti i onu napomenu - Ne preporučuje se mlađima od 65 godina”.

Te večeri na koncertu su dominantno bili mladi. Arsen je očigledno spojio mnoge generacije. Osvrćuči se oko sebe u “Karveru“ uočio sam da mladi poznaju njegove muziku, da Arsena pjevaju njegove pjesme, dakle znaju riječi, pa i onih davnih pjesama, “Vraćam se tu”, “Moderato kantabile”, “Kuća pored mora”, “Sve bilo je muzika”...

Koncert mi je pomogao, ili mi se tako čini - i u nekim ne muzičkim saznanjima. Naime, priznajem da sumirajući političke, ekonomske, kulturne, sociološke, psihološke i druge elemente i parametre ovdašnje stvarnosti, ne uspjevam da do kraja sagledam izvjesnu budućnost ove zemlje.

Vidjevši te noći mlade koji slušaju Arsena, mnogi pjevaju, sve to u orginalnom, modernom ambijentu knjižare pored Ribnice, zaključio sam da, uprkos svemu, Podgorica i Crna Gora ne mogu propasti. Naprotiv.

Dvije godine poslije ovog nastupa u podgoričkij knjižari stiže vijest da je Arsen Dedić, naš prijatelj, umro.

Životi velikih umjetnika, Arsen Dedić je to bez sumnje bio, se nastavljaju poslije smrti. Ostaje muzika nježnih godina.

Adio Arsene!

( Miodrag Lekić )