Istinski spomenik američke književnosti

(Život Sola Beloua: do slave i bogatstva, 1915-1964 - The Life of Saul Bellow: To Fame and Fortune, 1915-1964; Zachary Leader; Alfred A. Knopf, New York; 2015; 813 str.)

Biografiju Malkolma Lourija, Pursued by Furies, Gordon Bouker je započeo riječima: "Pokušaj da se drži korak s Lourijevim životom gotovo je poput neočekivanog ulaska u novi splet hodnika unutar lavirinta izgubljenog u divljini". Zatim slijede 670 upečatljivih strana tog pokušaja: pričanja priče o ludaku koji je, u suštini, napisao samo jedan (veliki) roman. Kako se onda postaviti prema relativno normalnim autorima kojima je život zapravo bila neka vrsta javnog dobra?

Zekari Lider je takođe egzemplarni biograf kog bi poželio svaki pisac. Pronicljivim anotacijama je u tolikoj mjeri obogatio ogromnu jednotomnu kriptičnu i komičnu kolekciju pisama Kingslija Ejmisa (1,212 str.), da ju je učinio neprocjenjivom; da bi poslije nje napisao i definitivnu biografiju istog čovjeka (996 str.).

Pored toga što je ovaj prvi tom o prvih pedeset godina života Sola Beloua nešto tanji po broju stranica od Ejmisove, Lider joj pristupa kao i prethodnoj, obogaćujući svaku okolnost citatima iz Belouovog fiktivnog opusa, što je u nekoj mjeri sasvim i očekivano. No, kako je Belouov život manje-više bilo moguće locirati u njegovim knjigama, pretjerano temeljan pristup cjelokupnoj temi na mahove postaje uliksovski zamoran i težak za varenje. Uočljivo je da se Lider odvažio da ne pravi mnogo kompromisa.

Prvi primjer: "Sol Belou je rođen 10. juna 1915. Porodična legenda kaže da ga je na svijet donio francusko-kanadski doktor kog su morali da dovuku iz obližnje birtije i koji je bio 'poprilično nacirkan kad je stigao'. Naratora pripovijetke 'Stari sistem' porodila je anglo-kanadska verzija tog doktora, 'posrćući, pijani Džons, što je radio među jevrejskim imigrantima prije nego što su isti emigranti uzgojili vlastite doktore'."

I to nije sve na 36. strani ove biografije. Tu će priča o Džonsu i novorođenčetu da se nastavi, a potom ćemo iz pisma jedne od Belouovih sestara čuti i njenu reminiscenciju o rođenju svog brata. Onda će Lider citirati i nezavršeni Belouov fikcionalizovani autobiografski roman Memoari sina krijumčara alkohola, gdje se takođe govori o rođenju jevrejskog djeteta.

Ili, na 164. strani, vezano za drugu ženu Ejbrahama (Solovog oca), Feni Gejbler: "Sa fotografija snimljenim na Morijevom i Mardžinom vjenčanju, ona izgleda kao vrlo zgodna žena, poput druge supruge Hercogovog oca, Udove Kaplinski, 'vraški lijepe žene' što je, u svojim šezdesetim, 'imala zamamne jake obrve i tešku kiku životinjski smeđe boje'." Dabome, ni tu se neće svršiti s ovim nasumičnim prizivanjem romana Hercog, koji još neće biti napisan punih 30 godina (1964). Iza svih ovih citata obično će stajati odgovarajući broj strane iz određenog Belouovog djela.

Zekari Lider ništa ne izostavlja, pa je razumljivo da s vremena na vrijeme gubi na tekstualnoj prohodnosti, oko čega pak nije bilo spora u prethodna njegova dva rada koje sam imao prilike da pročitam. Ipak, koliko shvatam, od svih do sada publikovanih knjiga i memoaristike o Belou, ova je garantovano jedina koju treba imati i, sudeći prema količini informacija, i više je nego impozantna. Samo što joj treba prići uz jedan zdravi kaveat, a ponajmanje zbog pretencioznosti.

Sâm Lider u predgovoru kaže da je imao najveću prednost od svih dosadašnjih biografa koji su bili prinuđeni da svoje knjige pišu dok im je veliki pisac još uvijek dahtao za vratom (SB je umro 2005), na neki način i kontrolišući informacije o sebi. S druge strane, Liderove namjere su apsolutno shvatljive i validne. Sol Belou je svojim knjigama povrijedio priličan broj ljudi da je američka štampa, čak i u vrijeme dok je otvarao novo poglavlje američkog romana remekdjelom, Avanture Ogija Marča (1953), naveliko brujala o njegovim inspiracijama za određene likove i zbivanja. Takođe mu je trebalo da prethodno utroši 40 godina karijere i straći četiri braka, sve dok 1986. nije našao ljubav svog života.

"Dok završim s njim", navodno je Belou mangupski rekao o modelu za lik Valentina Gersbaha u Hercogu, "izbaciće ga iz književnog posla smijući mu se u lice". Zapravo, za Beloua je činjenica "bila samo žica kroz koju bi čovjek odaslao struju. Voltaža te struje bila bi određena piščevim ličnim vjerovanjem oko toga šta je bitno a šta ne, njegovom brižnošću ili nebrigom, odnosno strastvenim izborom."

Čovjekov život i sveprožimajući odnos prema literaturi vršili su direktan uticaj na pisce poput Filipa Rota i naredne generacije velikana, čiji se prozni stil, ako već jeste nadmenost, po zvučnosti nikada nije mogao ni dodvoriti Belouovim.

Nekadašnji trockista, Belou je dopustio i Ogiju Marču da se nakratko druži sa utemeljivačem Crvene Armije, a njemu sâmom je, 1940. godine u Meksiku, falilo samo par dana da se upozna sa čovjekom, tada već uveliko pod zemljom. Vremenom je, međutim, sve više zavijao udesno. U odbranu prijatelja, profesora Alana Bluma, koji mu je poslužio za lik Ravelstina u istoimenom romanu, napokon je otkrio svoju neokonzervativnu anti-liberalnu kičmu, 1988. postavivši famozno rasističko pitanje: "Gdje je taj Tolstoj iz plemena Zulu? Gdje je papuanski Prust?"

Ako pitate Martina Ejmisa, Ogi Marč, za kog je početkom 1980-ih mislio da je strukturalno "klimavo" djelo, sredinom 1990-ih - vjerovatno poslije novog čitanja - izjavio je da je najveći američki roman XX vijeka, to i pokazavši u eseju od 22 strane. Od tada, kaže Ejmis, Belouov talenat nijedanput nije obznanio znake truljenja, kao što obično biva s godinama. Za njegov posljednji roman, Ravelstin (2000), napisao je da je remekdjelo kom nema premca.

Zekari Lider bilježi da je uticaj ruske literature na Beloua i više nego očigledan. Duh Dostojevskog preovlađuje u prva dva romana, u Čovjeku koji visi (1944) i Žrtvi (1947) - zajedno sa obeshrabrujućim floberovskim standardom - i on će na neki način ostati neizbježno prisustvo tokom cjelokupne karijere.

Prva čovjekova sjećanja navodno sežu od druge godine života, dok je već dječakovu zrelost kod ranog čitanja bezmalo nemoguće opravdati. Prema riječima cimera njegovih roditelja, nalazio je budućeg pisca kako za stolom čita Rat i mir i Zle duhove - tada je Belou mogao imati deset godina. Prema drugom kazivanju, Belou je do devete godine već iščitao svu dječiju literaturu u obližnjoj biblioteci, na taj način došavši do police sa knjigama za odrasle, gdje je odmah počeo sa Gogoljevim Mrtvim dušama.

"Čitao bih sve čega bih se dočepao", prisjetio se u jednom intervjuu. "Kući sam donosio naramke knjiga... sve zamislive vrste tekstova... Jednu knjigu bih završio u četiri sata, a drugu bih počinjao u pet." Nije ni čudo što je njegov otac, Ejbraham - zabludjeli farmer, veleprodavac, bračni posrednik, trgovac otpadom, kao i propali krijumčar pića u gangsterskom Čikagu (koji je i sopstvenu porodicu prokrijumčario u Ameriku, a prethodno i iz Sankt Petersburga u Kanadu) - Sola smatrao najvećim drkadžijom u porodici.

U stvari, Belou je postao istinski spomenik američke književnosti i najnagrađivaniji pisac u njihovoj istoriji, uključujući i Nobela 1976. Ipak, nije svakome bio takav. U pismu Kingslija Ejmisa (Martinovog oca), još jednog kripto-rasiste, pjesniku Filipu Larkinu, piše: "Nadam se da te je Tatler pitao za mišljenje o Ronaldu Firbanku. Ja sam im kazao da je on u svojim romanima rezimirao sve one kakane stvari o književnosti, koje je Sol Belou nekim čudom uspio da ostavi po strani, mada im nisam to tako elegantno izložio."

( Ratko Radunović )