Samo opušteno

Ekonomska politika u opuštenom stilu. Ad libitum. A narod se ne smije braniti dok ga „lečimo“. Uostalom, narod će već, reče investitor, ubijediti svoje predstavnike u parlamentu kako da glasaju. Narod zna šta je u njegovom interesu, jer je vidio Animaciju i čuo je Pismo.

Nakon što u crnogorskom parlamentu nisu usvojeni ugovor o Mamuli i izgradnja vila i apartmana za tržište u miločerskom parku, nastavnici medijske pismenosti su lako mogli prikupiti sjajne materijale o "inženjeringu pristanka". Ovoga puta su favoriti informativni programi javnog servisa.

Tih dana, kako je izgledalo, ni u svijetu ni u zemlji se ništa važno nije događalo, pa je više od polovine dnevnika u udarnim terminima bilo rezervisano za prepričavanje i citiranje opširnog pisma potpredsjednika Skupštine SDP-u i za animaciju planiranog Oraskomovog projekta na Mamuli (Miločer je, ipak, izostao).

Građani su tako umjesto informacije dobili priliku za virtuelnu šetnju luksuznim prostorima, povremeno prekidanu prizorom zapuštene tvrđave, drače i kamena realne Mamule. Virtuelna slika sjaja i bogatstva (drugačiju neće ni imati prilike da vide) je poput obećanja raja, svakako zavodljivija od svakodnevice u kojoj caruju ružne vijesti: siromaštvo i nezaposlenost, kriminal, dugovi i iseljavanje…

Pa ipak, inženjering pristanka i pujdanje mase na „krivce“ kroz uprošćen prikaz i dominaciju osjećanja nad razmišljanjem nije postigao željeni efekat. Takozvani običan čovjek se nije posebno potresao zbog neizglasavanja ugovora. Uostalom, nije mnogo dobra vidio ni od prethodnih stranih investicija i privatizacija, osim plaćanja garancija, gubitka radnih mjesta i neispunjenih ugovornih obaveza. Džaba ste „lider u regionu“, kad imate manje radnih mjesta i jednolična su, kad su vam lošiji zdravstvo i školstvo, kad rastu stope kriminala i samoubistava, kad građani hronično ne vjeruju ni institucijama, ni sebi, ni jedni drugima. Osim u veze i u „prijeke puteve“. Međutim, ni naredni informativni programi javnog servisa se na to ne osvrću. Informacija od značaja su malobrojne tužbalice zainteresovanih pojedinaca nad gorkom sudbinom stranih investitora u Crnoj Gori. Koji pate, dok građanima ruže cvjetaju.

Priča o mogućem sjaju i bogatstvu na jednoj strani, i o „lošim momcima“ na drugoj, ubrzo dobija novi vizuelni izraz. Na proslavi povodom otvaranja prvih apartmana na Luštici, teško je odrediti da li je Samih Samiris predstavnik Vlade ili poslovan čovjek okrenut svom biznisu.

Milijarder koji je svakako sa mudrošću i poslovnim oprezom morao stvarati svoje bogatstvo, najavio je da neće odustati od projekta Mamula. Naravno, razlog nije poslovne prirode, to nikako. U pitanju je dobrobit crnogorskog naroda, jer „naš projekat na Mamuli je komercijalno neisplativa investicija“. Ima se, može se. On očekuje povećanje standarda Crne Gore kao turističke destinacije, iako se Vlada pokazala kao „tvrd pregovarač“ i nije lako prihvatila „poklon“ koji je namijenio crnogorskom narodu.

Istina, ove filantropske riječi stupile su u izvjesnu koliziju sa objašnjenjem o rokovima za realizaciju investicije na Luštici. Saviris je podsjetio da niko nije pominjao 2025. godinu i naglasio da će se projekat razvijati u skladu sa tražnjom na tržištu. I tu nema baš ništa sporno. Samo je čudno to što je prethodno bilo govora o realizaciji neisplative investicije.

Podsjećajući (prijeteći?) da Oraskom nikada ne odustaje (Njegova se ne poriče!), gospodin Saviris očekuje da građani izvrše pritisak na poslanike. Uprkos politčkim igrama u parlamentu, a zahvaljujući viteškoj borbi Vlade za strane investitore, on je ubijeđen da će se projekat realizovati. Javni servis je opet na djelu.

Odabrani dres-kod je te večeri bio ADLIB: opušteno u bijelom i simulacija Ibice iz sedamdesetih. Inače, termin je skraćenica latinskog izraza Ad libitum i označava izvođenje u slobodnom tempu ili neobavezno prisustvo. Kao modna linija, ADLIB * ima devizu da nosimo što hoćemo, ali da to radimo sa stilom. Elem, na Luštici su sve zvanice bile u dekadentno bijelom, na čelu sa Samirisom, uz snopove svjetla duginih boja i patetiku trenutka.

A onda se estetika skupa, na kojem su jednako prisustvovali i podržavaoci i oponenti projekta na Mamuli, preobrazila u sliku crnogorske vizije razvoja. Neobavezno, opušteno, radimo što hoćemo, uz manjkave ugovore i improvizacije svake vrste. Ali zato imamo držanje, a Crnogorci to obožavaju. ADLIB ekonomija: zaobiđi Master plan i svaki plan, izdaj u zakup, prodaj, uvedi stečaj, samo imaj držanje. Kao da imaš ključeve raja i štedro ih polažeš pred noge svom narodu. Po mogućnosti u bijelom, poput anđela, uz blještava svjetla, muziku i zakusku i, obavezno, animiranu sliku budućnosti. Ad libitum. A narod se ne smije braniti dok ga „lečimo“. Uostalom, narod će već, reče investitor (a on već zna kako to ide) ubijediti svoje predstavnike u parlamentu kako da glasaju. Narod zna šta je u njegvom interesu (čijem?), jer je vidio Animaciju i čuo je Pismo. Prije toga je izgubio samopoštovanje i samopouzdanje i povjerovao da je neznaven i nesposoban da sam radi i da se razvija.

Da ne bude zabune, niko racionalan u Crnoj Gori nije protiv stranih investicija i održive valorizacije onoga što imamo. Problem je samo to što je najezda stranih investitora obrnuto proporcionalna blagostanju običnih građana. Zato oni više „suzama ne vjeruju“, posebno kada ih proliva vlast. Čak ni kad im se prikazuju virtuelne budućnosti i dekadencija u bijelom.

* Za ljubitelje književnosti uzgredna napomena da je o kreatorki ADLIB modne linije, Smilji Konstantinović Mihajlović, poznatoj na Ibici kao „jugoslovenska princeza“, upravo objavljen roman Gordane Ćirjanić, Sedam života princeze Smilje.

( Božena Jelušić )