"Milo Pepeljuga"

Poslije ovogodišnjega obilježavanja Dana oslobođenja Cetinja, definitivno je ono o čemu se najviše priča neprisustvovanje predśednika Crne Gore, Mila Đukanovića, tokom ceremonije. To što nije bio na ceremoniji kao vid nepoštovanja Prijestonice i ne bi bilo toliko čudno, s obzirom na to da je puštio da njegovi kadrovi, lokalni stručnjaci, satru svoj grad. Međutim, to što ga je na stotine Cetinjana viđelo dan ranije, kako lično, marljivo i predano radi na organizaciji i pripremi proslave,e povod je interesovanja i velikoga čuđenja - đe je bio trinaestog?! No, kako je Cetinje malo, sve se brzo pročuje, gradom se pronijela priča što se u stvari desilo:

Vele da se Milo odavno nije toliko umorio i pretrgao, koliko za pripremu proslave ovoga ,,13. novembra''. Svjestan kapaciteta lokalnih experata i managera, nije želio ništa prepuštiti slučaju, pa je došao dan ranije i krenuo sam i sve po redu: te prenosi stolice do Vladina doma, te trči da se nađe muzika, trči za sitne kolače, jeste li poslali pozivnicu za ovoga, jeste li poslali pozivnicu za onoga, te piši govor, te zovi vodovod da ne tule vodu taj dan, traži po p'jaci cetinjskoj domaću rakiju i pršutu, kupi novo paklo bioenzima da ne smrdi Ponor, pravi plan da se blokira sav saobraćaj...Toliko obaveza za cijeli dan, da je tek u pet popodne uspio da pojede neke jade.

Oko 9 naveče je otišao da napravi posljednju provjeru glavne trpeze u Vladinome domu, i tek kad se uvjerio da je baš sve kako treba, tačno u 10 ura, naredi svima da se razilaze, obezbjeđenje posla u Titograd, a on odluči da se pješice spušti do Rezidencije, đe će prekonačiti. Tamo u Rezidenciji nije nikome na teret, tu će se dobro izodmarati za śutra, da bi svjež dočekao sve zvanice. Ujedno, da iskoristi priliku, da potraži kroz Rezidenciju neke Filipove blinkere i albume sa sličicama fudbalera, koje je ovaj zaboravio kad se preselio sa Cetinja, a zbog kojih ga smara evo godinu, da mu se vrate.

Tako je naš predśednik, iz Vladina doma prošao pored palate Đukanovića, i polako se Njegoševom, uputio ka Plavome dvorcu. Svježa cetinjska noć ga je trgnula od onoga umora, a slike zgrade Vladina doma pod noćnim osvjetljenjem, kuće Četiri godišnja doba, palata Vujovića i Vukotića, Francuskoga poslanstva, a koje se vide samo sa toga mjesta đe stoji, učiniše mu Cetinje nikad ljepšim no toga trenutka. Toliko istorije - koju on sjajno poznaje, toliko kulture - bez koje on ne može, a to sve sabrano u samo stotinu metara vazdušne linije - učini da pomisli kako bi želio da živi upravo tu, u gradu muzeja i umjetnosti. Samo da nijesu svi Cetinjani pobjegli sa Cetinja. I da ne faljiva voda. I da po nešto radi. I da ne smrdi Ponor.

Dok je hodao, razmišljao je ko je sve tom istom ulicom koračao prije njega: što li je u toj ulici vidio jedan Danilo Kiš, čiji ga je Boris Davidovič oblikovao; koji je njen dio bio omiljen Lesu Ivanoviću, bez čije poezije on ne bi bio isti; ili što je ona značila njegovome Dadu, čijim je slikarstvom opčinjen.

Prebrajajući tako čemu je sve nekadašnja Katunska ulica svjedočila, predśednik se bez nekih većih problema spuštio do Trga. Par puta je blago zapeo, jednom i malo ogrebao kožnu cipelu, ali nije dozvolio da ga to poremeti, jer je te iste cipele nosio više nego dva puta prije toga. Međutim, kad je stigao preko puta ,,Četvorke'', upade mu lijeva noga u krater na novopopločanome šetalištu, koji on ne primijeti u tome trenutku, zanesen ljubavlju prema prijestonici. I ispruži se koliko je dug i širok. Tačnije, nije pao, nego se prosuo, kako bi to opisali Cetinjani.

Toliko je taj pad bio strašan, da se predśednik nije mogao popridići. A da zlo bude veće, neđelja veče na Cetinju je kao u Fukušimi, pustara, niđe nikoga da mu priskoči u pomoć. Da poslije nekih petnaestak minuta ne naiđe Mićko iz reklame Buksovaca, ostao bi predśednik na tome istome mjestu da konači. Mićko, u majici ,,Da pobijedi Berane'', taman se zaletio da kaže "jesu li i tebe to usisali", kad prepoznade ko to leži na sred korz'a i pritrča da mu pomogne. Nekako ga podiže, a predśednik, oslanjajući se na njega, jedva dođe do Rezidencije.

Odmah je pozvao svoga ličnoga ljekara, jer je kao nekadašnji sportista odmah shvatio da se ozbiljno povrijedio. To je potvrdila i dijagnoza, ni malo naivna: istegnuti ligamenti stopala i teško uganuće skočnoga zgloba. Strogo mirovanje, valjanje boce i japanke, kao savjeti ljekara, plus ogromna oteklina i bolovi, odmah su značili da nema ništa od śutrašnje proslave. A ni od rođendana iznenađenja za Brana Gvozdenovića u srijedu, za koji je već kupio poklon. Ni košarke za vikend sa frendovima u Morači.

Malo je reći da je predśednik prodimio zbog svega! Još istu noć (12. na 13.), alarmirao je sve iz grada, tražeći odgovor zašto se u Njegoševoj ulici nalaze toliki krateri koji nijesu iskrpljeni. Informacije da to nije urađeno zbog bruke, jer je šetalište popločano nema ni 5 godina, izazvala je ogroman revolt, pa je kompletna dokumentacija vezana za ovaj, očito neuspjeli posao cetinjskih lokalnih DPS managera i vizionara, već do početka radnoga vremena, bila u njegovima rukama. (Neki kažu, ako im je za vjerovati, na opšte oduševljenje ekipe koja sad upravlja Prijestonicom.)

Tako je naš predśednik, umjesto da dočekuje zvanice i da se hvali kako je sam mijesio tijesto za priganice dobrodošlice, cijeli dan u bolovima valjao bocu, i studiozno iščitavao svaki detalj koji se odnosi na popločavanje cetinjskoga korz'a.

Nije mu puno trebalo da utvrdi ko je od managera odabrao, za cetinjsku ciča-zimu, kamen koji puca od mraza. A onda time i ko je direktno odgovoran za bačanje tolikih narodnih para (na što je on posebno ośetljiv), ali i njegove muke sa oteklom nogom i izgubljenom cipelom, koja je ostala u onome krateru, đe je upao. Zarekao se da će taj stručnjak zasigurno snositi sve posljedice zbog učinjenoga, a ako ga Cetinjani prozovu "Milo Pepeljuga'', da će morati sav taj kamen oko svoje kuće na Njeguše da postavi.

A Milo što obeća, ispuni!

Autor je za SD

( Petar Glendža )