Ljudi koji plaču zbog filmova su emocionalno stabilniji, inteligentniji i bolji
Plakanje je ono što nas čini saosjećajnijma, društvenijima i velikodušnijima, pokazalo je istraživanje. Upravo je saosjećanje vrlina lidera i uspješnih ljudi jer je znak visoke emocionalne inteligencije
Čak 92 odsto ljudi zaplakalo je makar jednom zbog dirljive scene filma, pokazalo je istraživanje.
Anonimno, naravno, jer većina ljudi smatra da je plakanje znak slabosti. To posebno važi za muškarce koji su vaspitani tako da je prihvatljivo samo da stoički sve podnose. Ali, bez obzira na to ko plače i zašto, svojim suzama bi trebalo da se ponosi, jer su one to što nas čini ljudima, a sada je to potvrdila i nauka.
Plakanje je ono što nas čini saosjećajnijma, društvenijima i velikodušnijima, pokazalo je istraživanje. Upravo je saosjećanje vrlina lidera i uspješnih ljudi jer je znak visoke emocionalne inteligencije. Drugim riječima, ako plačete zbog tužnih scena, imate nevjerojatne socijalne vještine pa su suze znak emocionalne stabilnosti, a ne slabosti.
A filmovi su najbolji pokazatelj
Fikcija, bilo filmska ili književna najviše povećava sposobnost saosjećanja, pokazalo je istraživanje. Samo oni razvijene empatije mogu toliko da se poistovijete sa likom da osjete njegovu patnju, a potrebno je mnogo mašte kako bi se čovjek prebacio u svijet iz mašte.
Pitajte samo psihopate (ili radije, vjerujte istraživanjima) – oni mogu biti nevjerovatno inteligentni, ali nikako neće moći da shvate dinamiku odnosa književnih likova. Sociopate će je razumjeti, ali neće saosjećati ni sa kime. Ni jedni ni drugi neće plakati.
"Molekula morala"
Za razliku od njih, mozak normalnog čovjeka posložen je da se rasplače nakon katarze u radnji filma. Dok gledamo emotivne scene, mozak otpušta oksitocin, snažan hormon i neurotransmiter koji nas "tjera" da budemo osjećajniji i povezuje nas sa drugim ljudima.
Od svih neurotransmitera, upravo je oksitocin najzanimljiviji neuroekonomistima koji proučavaju uticaj hormona na naše odluke, a time i na društvo. Dr. Pol Zak, vodeći stručnjak za oksitocin naziva ga “molekulom morala”.
Ispitanici koji su gledali dirljivu scenu u kojoj otac razgovara sa sinom o njegovom karcinomu u terminalnoj fazi, imali su 47 odsto više oksitocina u krvi od onih koji su gledali izlet sina i oca u zološki vrt. U drugom dijelu istraživanja, oni sa više oksitocina bili su darežljiviji te uopšte bili bolji prema drugima.
( Vijesti online )