Fizika za siromašne

Čeljade je uporno poput goveda, uspjelo je vječnim zakonima da privede sve čulne predstave. Zato postoji fizika, da se svijet premjeri, dokaže, kako bi bio poznat iz kojeg god ugla ga gledao.

Slavnom fizičaru Fajnmanu ćaća je naložio da svijet gleda okom vanzemaljca, kao da prvi put vidi stvari. Probaj sa svojim djetetom istu igru, maleni Ričard kretao se ka pitanjima početka, mjere i svega što su ostala djeca u razredu uzimala zdravo za gotovo.

Recimo, jedinica za težinu. Kako je uopšte nastao kilogram? Tako što su učeni ljudi prvo odredili litar vode. A kako su mjerili litar? Tako što su vodu sipali u kubni decimetar. To opet otvara pitanje decimetra, desetog dijela metra, koji je bio pritka od metala, dok ga nisu dobili iz brzine svjetla u vakuumu.

Fizičarima nikad dosta, kad su odredili kilo, izlili su metalni valjak zvani Veliko K i stavili ga pod ključ u jedan dvorac kod Pariza. Mic po mic, cilindar se počeo kruniti, ili je neka rđa ušla u njega, šejtan neki, kako god, više nije bio tačan kao prvih stotinu godina.

Tajna je čuvana od domaćica koje su na pijaci birale paprike, nesvjesne da kantar laže i da se njihov univerzum baždari pogrešno.

Ovih dana se i to mijenja. Ne bih ulazio u detalje Plankove konstante, bliže su mi šilje i babure, ali pokušaću prenijeti grubu ruku procesa. Nekom seksi spravom prvo se izmjeri elektromagnetna sila kadra da drži u ravnoteži kilo smokava. Na taj način kilogram dobija svoju “dušu”, otisak sile po kojem ćeš ga uvijek poznati, čak i onda kad prifali smokava, ili bilo čega drugog za vagu.

Zašto ljudi o tom jadu uopšte rade? Kao i sva glupa pitanja i ovo je izrazito duboko, a odgovor pomalo komičan, na tragu starog dobrog Fajnmana. Meteorolozi će sigurno vidjeti neku korist od svega, ali budimo realni, ostale Zemljane baš briga za skenac od pedeset mikrograma.

Sve ovo radimo da nam se vanzemaljci ne bi sprdali ako dođu, kaže Stiven Šlaminger. Zamisli, veli ovaj fizičar, a prenosi dokoni Gardijan, da se pojave vanzemaljci i pitaju te, kako određuješ težinu, a ti im kažeš, prema jednom parčetu metala što ga čuvamo u Parizu. Ostali bismo za sprdnju u vaseljeni, tvrdi Šlaminger, i ja ga ostavljam u tom šaljivom raspoloženju da se sprema za veliki dan, neka bira kravatu, odijelo i konjak - ove nedjelje u Versaju, na Generalnoj konferenciji za tegove i mjere, javnim glasanjem nova istina postaće zakon.

Ostavljam, dakle, vrle naučnike da vijećaju, jer znam da moju domovinu brinu druge muke - ono što je za Šlamingera i ostale fizika, u manje razvijenim zemljama je istorija. Istorija je fizika za siromašne, njome se mjere temelji svijeta, njegovi zakoni, brda i moreuzi, postavljaju pravila po kojima se sve odvija.

Tako na primjer, dok bi napredni svijet ovih dana dreždao nad brodovima koji traže naftu kod Bara i Ulcinja i gađaju morsko dno vazdušnim topovima, crnogorska raja prati svečani doček 1918. u Budvi i polemiku je li more srpsko ili crnogorsko.

Zanimljiv fenomen, moram da priznam. Sve ono što ne razumije i objasni naukom, logikom, taze pismen a siromašan narodni genij pokušava da dosegne metafizičkim prečicama. Litar Jadrana, kilo ribe, dragi kolega Šlaminger, molim vas, u nas se to odavno ne mjeri balincem, mi smo onomad kod Albukerkija skrenuli na drugu bandu i postavili stvari na sigurne tračnice mašte. Zovemo to nacionalni ponos. Kako bismo maštu priveli naučnom metodu, stvorili smo cijelu jednu profesiju, desetine TV istoričara, analitičara, lidera, koji će nazdravljati punom kapom spornog mora, tako da se uvijek zna čije je!

Jebeno je biti Južni Sloven, naročito u svjetlu nauke 21. vijeka. Kvantna mehanika kaže da elektron može postojati istovremeno na dva mjesta, što indirektno potvrđuje Momirovu hipotezu o srpskom prezimenu i crnogorskom imenu. Ili obratno. Ljupke su diobe balkanskog života, traju dovoljno da se već začne ozbiljna teorija, koja će ljudsku glupost uzeti kao elementarnu česticu, i riješiti sva pitanja što ih svjetska pamet uzalud traži u laboratoriji.

( Brano Mandić )