Tijelo kao roba

Nedavna odluka jedne od najuticajnijih međunarodnih nevladinih organizacija koje se bave problematikom ljudskih prava – Amnesty Internationala – da usvoji rezoluciju kojom se daje podrška punoj dekriminalizaciji prostitucije veliki je broj aktivista i organizacija ostavila u šoku, nevjerici i nerijetko – bijesu. U Crnoj Gori prošla je sasvim ispod radara javnosti, objavom kratke agencijske vijesti koja, čini, se nikoga nije ozbiljnije zainteresovala. A zapravo nije mala stvar kada ljudskopravaška organizacija tog kalibra odluči da prihvati samoregulaciju tržišta ljudskim mesom kao civilizacijsko postignuće. Da li je u pitanju real-politički potez ostvarivanja prava ograničenog broja krajnje ugroženih ljudi na uštrb odustajanja od beskompromisne borbe protiv nečeg navodno neiskorjenjivog ili pretvaranje države u zadovoljnog i namirenog makroa a građana u posredne korisnike prostitucije?

Na osnovu odluke koju je donijela “komforna većina” od oko 400 delegata iz 70 zemalja Amnesty će razvijati politiku koja podržava punu dekriminalizaciju svih aspekata konsenzualnog seksualnog rada. Drugim riječima, preporučuje se dekriminalizacija komodifikacije (pretvaranja u robu na tržištu) ljudskog, najčešće ženskog tijela, te njegova neometana i nekažnjiva prodaja, kupovina i iznajmljivanje, uz, dakako, slobodan pristanak svih uključenih strana – onoga koji prodaje, onoga koji kupuje i onoga koji posreduje.

Amnestyjev cilj doima se posve legitimnim – zaštititi ljudska prava seksualnih radnika/ca i destigmatizirati pripadnike/ce ove izuzetno vulnerabilne grupe. Međutim ostaje i jednako legitimno pitanje – da li je puna dekriminalizacija prostitucije, koja se uz šampanjac proslavljala po njihovim uredima, najbolji način za takvo što?

Postoje tri preovlađujuća pravna pristupa regulaciji prostitucije: regulacionistički – u kom je prostitucija posao koji se od strane države nadzire i kontroliše (Njemačka, Holandija, Novi Zeland); nordijski ili abolicionistički – koji je taj naziv dobio jer se osobe koje prodaju seks aboliraju, odnosno ne kažnjavaju, budući da je prostitucija shvaćena kao prisilan izbor i nasilje nad ženama, pa se kažnjavaju korisnici i posrednici u prostituciji (Švedska, Norveška i Island); i prohibicionistički – u kom je prostitucija moralno neprihvatljiva, pa su tako kriminalizovane sve osobe angažovane u seksualnom radu ili su, kao u Crnoj Gori, prema Zakonu o javnom redu i miru, prekršajno odgovorni “oni koji se na javnom mjestu odaju prostituciji ili bave radnjama koje podstiču prostituciju”, odnosno krivično oni koji posreduju u prostituciji.

Kada je u pitanju regulacionistčki model koji seksualni rad tretira kao bilo koju drugu uslužnu djelatnost i u kom svodnici i vlasnici bordela postaju poslovni ljudi koji izlaze u susret zahtjevima tržišta, on je doveo do izvjesnih poboljšanja položaja registrovanih seksualnih radnika/ca kada je u pitanju njihova sigurnost, zaštita, te stepen ostvarenosti njihovih socijalnih i zdravstvenih prava. Međutim, važno je naglasiti da su rezultati istraživanja o uticaju legalizacije prostitucije na povećanje trgovine ljudima pokazali da je najviše žrtava trafikinga upravo u zemljama gdje je prostitucija legalna i regulisana. Primjera radi, danas prostitucija u Njemačkoj predstavlja ogroman biznis koji prema dostupnim podacima zapošljava preko 400.000 prostitutki, sa obrtom novca od preko 14 milijardi eura godišnje. Istovremeno, Njemačka bilježi i ozbiljan porast trgovine ljudima budući da prema podacima Međunarodne organizacije za migraciju (IOM), od ukupnog broja prostitutki u Njemačkoj, 75% čine imigrantkinje većinom bez pravnog statusa i zaštite.

Prohibicionistički model, puritanski i konzervativan, kriminalizuje sve strane uključene u prostituciju, istovremeno proizvodeći i održavajući izrazitu stigmatizaciju osoba koje prodaju seks, gurajući ih na krajnju društvenu marginu na kojoj su izložene nasilju, opasnosti, riziku od bolesti, socijalne nesigurnosti, itd.

Abolicionistički ili nordijski model koji je u Švedskoj na snazi od 1999. godine donosi parcijalnu dekriminalizaciju i to samo one strane koja se smatra najugroženijom i najranjivijom, a to su osobe koje pružaju seksualne usluge, u najvećem broju slučajeva – žene (oko 80%). Svi ostali – korisnici i posrednici ostaju kriminalizovani. Abolicionistički model počiva na pretpostavci da je prostitucija oblik nasilja nad ženama i da je kategorija pristanka, u koju se kunu glasnogovornici industrije seksa, izuzetno problematična, odnosno da prostitucija predstavlja prinudan, a ne slobodan izbor koji počiva na nejednakoj distribuciji društvene moći u patrijarhalnom društvu. Ovaj model odbija da normalizuje eksploataciju ljudskih, u najvećem broju ženskih tijela i učini je društveno prihvatljivim ponašanjem. Kritike ovog modela se uglavnom iscrpljuju u optužbama da je patronizirajući, odnosno da se ovakvim pristupom prostitutke ili seksualni radnici/ce (kako god da ih nazovemo) infantilizuju i tretiraju kao bespomoćne žrtve kojima je neophodna pomoć.

Iako je nesporno odsustvo pouzdanih, sveobuhvatnih statistika vezanih za problem prostitucije veliki broj istraživanja saglasan je u jednom pogledu – ogromna većina prostituisanih (čak 85-90% prema istraživanju Melisse Farley) želi da napusti prostituciju, ali nema drugog načina da opstane. Drugim riječima, njihov je “pristanak” iznuđen. To je kao da “slobodno pristanete” da prodate bubreg. Može na crnom tržištu jer se država postarala da na vrijeme pošalje poruku i da vam taj izbor ne bude legalna opcija, iako bi vam to možda riješilo ili privremeno ublažilo egzistencijalne probleme. Ako bi se, kako je to dobro primijetio Robert Brannon, industrija seksa oslonila na žene zaista voljne da se prostituišu, ona bi propala preko noći. A to, očito, nije u interesu kapitala.

Evropski parlament je 26. februara 2014. usvojio Honeyball rezoluciju (naravno neobavezujuću) kojom je prostitucija prepoznata kao oblik kršenja ljudskih prava i dostojanstva ljudi i smetnja uspostavljanju jednakosti između muškaraca i žena. Prije 8 dana Amnesty International napravio je stravičan korak unatrag kapitulirajući pred statusom quo i dehumanizujućim neoliberalnim imperativom da se svaka vrijednost mora moći pretvoriti u tržišnu vrijednost, odnosno u robu. Nije jasno na koji bi način potpuna dekriminalizacija prostitucije u većoj mjeri doprinjela poboljšanju položaja seksualnih radnika/ca nego djelimična – ona koja će zaštititi samo najugroženije i decidno odbiti da toleriše i stimuliše tržište ljudskim mesom i zarađuje na njemu?

Nastavimo li putem koji je Amnesty International popločao najboljim namjerama, na pitanje “Što želiš biti kad porasteš?” konačno ćemo moći da damo univerzalan odgovor – ono što se prodaje po najboljoj cijeni jer drugog mjerila vrijednosti nema.

( Paula Petričević )