U taboru protivnika NATO mnogi koji taj svijet nijesu razumjeli

Klatno podrške ulasku Crne Gore u NATO polako prelazi na “zeleno”! Zapravo, ponavlja se priča sa nezavisnošću! Crnogorci sporo kapiraju vlastiti interes i, zato, predugo “voze na leru” ideoloških inercija. Doduše, oni koji su preuzeli obavezu da građanstvu otvore oči za prednosti članstva u Alijansi, barem doskora, nijesu briljirali. Kao po komandi, listom, deklamovali su o garantovanom porastu stranih investicija, a tek bi poneko dodao ponešto!

Zaboravljajući da su Crnogorci, vjekovima, zbog svoje slobode za životni prostor birali Katunsku nahiju, tu nepopravljivu biznis barijeru! No, ako su uz predugo mlaku kampanju “pata karte”, namicanje jasne većine neće biti problem kad, konačno, pro NATO mašinerija postigne radnu temperaturu.

Elem, po mom razumijevanju stvari, za Crnu Goru ulazak u NATO, ne da je koristan, nego je condictio sine qua non njenog državnog subjektiviteta! Neka vrsta pečata na tekovine 21. Maja 2006.! Jer, u savremenim vihorovima nijedna slamka, van snopa, nema šansi! Uz ovu, meteopolitičku dijagnozu, digresija - kratka, ali fundamentalna - bez Crne Gore, Crnogorci su čestice za utapanje u druga jedinjenja; kao što je bez identitetski dovršenih Crnogoraca, Crna Gora država upitnog smisla! Pa, natuknica – identitet je i emocija, a Škotska nije nezavisna, jer su tamošnji suverenisti sve bacilli na kartu stomaka i ništa na “herca”.

Ovdje se anti NATO kampanja, vodi, gotovo isključivo u emotivnoj ravni! Neko će reći vješto, neko se zgroziti nad stepenom njene manipulativnosti, ali joj je, barem zasad, učinkovitost nesporna. Uprkos ili baš zahvaljujući fantaziranju o neutralnosti, realnoj koliko i utočište na Kepleru 452B, neohipi tiradama o Alijansi kao instrumentu američkog imperijalizma, reduciranom panslavizmu (minus Poljaci, Česi, Slovaci, Slovenci, Hrvati i Bugari – sic!), zakašnjelim odjecima i reagovanjima na bombardovanje SRJ i, nadasve, besprizornoj zloupotrebi tragedije u Murinu! Prečesto i “nesnesitelno” sirovo: izdajete matušku Rusiju i nasljeđe predaka; ne marite za živote Julije, Olivere, Miroslava…! Maltene, neko je ’99. navijao za našu djecu, a neko za “Stelt”!!!

Zar cilj, zaista, opravdava baš svako sredstvo?

Ili je namjera da se, sirovim pritiskanjem “dugmeta emocija”, sakrije elementarno: da je SRJ bila članica NATO, djeca sa mosta u Murinu danas bi studirala ili radila i, možda, već imala svoju djecu! Možda bi otac Milice Rakić svejedno bio bez posla, na ivici egzistencije, kao danas, ali bi pored sebe imao odraslu kćer, a ne novinare i političare, koji ga se “sete” jednom godišnje, na dan kad je njegovo trogodišnje dijete geler pronašao dok je sjedilo na noši. Nesrećni čovjek je shvatio da manipulišu njime i sve ih otjerao u…

Ne možete, dakle, biti meta oružja NATO, ako ste dio NATO! Biti za stolom, a ne na stolu, kapitalan je argument “za”! Jedini pouzdan spas od statusa “kolateralne štete”… ledenohladne, učtivo uvredljive formulacije za žrtve iz zemalja periferije. Jedini način da utičete na vlastitu sudbinu je da pripadate krugu koji odlučuje. Makar se i saglasili da, uprkos principu jednakopravnosti i konsenzusa, glas Vašingtona i Podgorice, de facto, u organima Alijanse nikad neće imati istu težinu. No, živimo u stvarnom svijetu, a realpolitika je njegova bitna činjenica. U taboru protivnika ulaska Crne Gore u NATO vidim mnoge koji taj svijet nijesu razumjeli. A posljedice toga nerazumijevanja snosili su drugi.

Mada, i tu pravim razliku među protivnicima NATO. Može se lokalna štampa sprdati koliko hoće na račun Mandićevog vojevanja protiv Alijanse, ja poštujem spremnost lidera NOVE da obuče uniformu i, makar simbolično, da doprinos odbrani zemlje koju je osjećao kao svoju. Ne cijenim junake iz hladovine demokratskih sloboda i (ruskih?) para. Kao što ne vjerujem da iskreno mogu tugovati za Milicom ili Julijom, ljudi bez saosjećanja sa “sarajevskom princezom” Irmom ili nekim albanskim djetetom sa Kosova.

Suprotstaviti se Alijansi tokom vojne intervencije, makar i apsurdnim pucanjem iz pištolja na njenu avijaciju, ljudski mogu da razumijem. Ali, ne i da racionalno pojmim opoziciju koja hoće na ulice radi regularnih izbora, a neće u NATO? Kad su u zemljama Sjevernoatlantskog saveza, regularni izbori standard, ugaoni kamen vladavine prava! Eto, recimo, krucijalnog razloga da Mandić i Stoltenberg, konačno, zakopaju ratne sjekire!

Znam da liči na karikiranje, ali bi upravo prethodni pasus mogao da bude obrazac odnosa prema NATO? Članstvo motivisano golim interesom! Državnim – interes bezbjednosti… partijskim – fer izbori… pojedinačnim – više šansi za super plaćene poslove… Bez ushićenja i navijačke strasti, na osnovu hladnog, racionalnog sagledavanja bezbjednosnih, kulturnih i ekonomskih benefita. NATO mi dođe kao Murinjov Čelzi - ne plijeni stilom, ali mu je nemoguće probiti odbranu.

Istina, ponekad me podsjeti i na JNA, samo je prejak da bude poražen. Šejn je u pravu: “pištolj je dobar koliko i onaj ko ga nosi”! A, fakat, NATO se zna ponašati kao da je okačen za američki pas! No, kad mi ne može biti da vaskoliko oružje vidim u peći nikšićke Željezare, zašto ne zgrabiti šansu da se spriječi, ili, barem, oteža, njegova zloupotreba? Glede straha da bismo se, kao zemlja NATO, mogli ogriješiti o druge, budimo realni: kakve su šanse da Crna Gora, kad uđe u Alijansu, bude dio neke invazivne operacije, poput one u Avganistanu ili Iraku? Objektivno - nikakve! Sa našim potencijalom, uvijek će nas sljedovati zadaci peacemakera. Što je super! Na polzu čovječanstva, ali i na tragu slavne misije Crnogoraca, predvođenih vojvodom Božom Petrovićem, na Kritu.

“Crna Gora jeste mala, ali to ne utiče na njenu veličinu”, genijalna je sentenca Branka Baletića. Kroz istoriju, gabariti nam nikad nijesu bili problem. Stradali smo isključivo zbog glupih, pravednije je reći, zbog naivnih poteza gospodara. Danas nas je toliko da nemamo pravo na pogrešan izbor. A, srećom ili čudom, naslijedili smo parče zemlje zbog kojega smo potrebni Alijansi, taman koliko i ona nama.

E, pa, kad je već tako, poziv za ulazak u NATO, prihvatio bih samo uz ultimatum: da se mjesto glavnokomandujućeg oružanim snagama Alijanse, po nasljednom pravu, zanavijek, da nama. Što bi stari Crnogorci rekli – take or live it!!!

( Darko Šuković )