Između tačnosti i domaštanog
Knjigu je posebno istakao Nobelov komitet 2013, kada je Manro dobila ovo priznanje
“Pogled sa edinburške stijene“, nova knjiga priča nobelovke Alis Manro jedna je od njenih najličnijih knjiga pripovjedaka, jer je u njima literarno uobličila povijest i prošlost svoje porodice i dalekih predaka.
Ovu neobičnu knjigu posebno je istakao Nobelov komitet prije nekoliko godina kada je Manro dobila ovo priznanje. “Pogled sa edinburške stijene“ objavila je zrenjaninska Agora u prevodu Predraga Šaponje.
Čitatelji Alis Manro će pronaći u ovoj knjizi poznate teme (odnos između oca i ćerke, tjeskoba provincijskog života, djevojke nezadovoljne životom u kući i nepristupačnošću obrazovnog sistema) u dalekoj prošlosti.
Iako motive za priče pronalazi u porodičnoj istoriji, nejasan je odnos između faktualne tačnosti i domaštanog, ali to nije ni važno, jer talenat Alis Manro leži u (re)kreiranju umjetnosti kao života.
Njena sposobnost da se otisne u misli i osjećanja ljudi, davno preminulih, čiju smrt jedva da je neko i zabilježio, na ivici je neobjašnjivosti. Smisao pripovijedanja, kakvo praktikuje Alis Manro, jeste da se doslovne činjenice izbave iz kolotečine banalnosti, iz zaborava, i da se sačuva - ili da se stvori - izvjesan osjećaj neprekidnosti u grozničavim kovitlacima iskustva.
Nobelovka Alis Manro (1931) spada u vodeće kanadske pripovijedače, a po ocjenama kritike i jedna je od najznačajnijih savremenih književnica. Objavila je trinaest zbirki pripovijedaka, kao i roman “Životi djevojaka i žena“.
Pored ovog romana, u izdanju Agore objavljene su i njene zbirke priča “Bjekstvo“ (2004), “Previše sreće“ (2011),“Goli Život“ (2013) i “Mržnja, prijateljstvo, udvaranje, ljubav, brak“(2014).
Za zbirke pripovjedaka tri puta je dobijala nagradu Gavernor - najprestižnije književno priznane u Kanadi (Ples srećnih sjenki,1968; Šta misliš, ko si ti?, 1978; Napredovanje ljubavi,1986), a dva puta je dobila nagradu Giler (Ljubav dobre žene, 1998. i Bjekstvo, 2004).
Godine 2009, za životno djelo je odlikovana Međunarodnom Bukerovom nagradom. U obrazloženju Nobelovog komiteta Švedske akademije, kaže se da je Alis Manro Nobelovu nagradu dobila “zbog njenih izvanrednih pripovijedačkih sposobnosti, ostavrenih u pripovijednoj prozi, žanru koji je Akademija do sada rijetko nagrađivala“.
Na tragu života predaka
Ove pripovjetke su pisane na tragu života njenih predaka u Škotskoj, o čemu sama autorka svjedoči:
"Sav ovaj materijal sam slagala godinama, a on je, neprimijetno, tu i tamo, počeo da poprima oblik pripovjedaka. Neki njihovi junaci su mi se obraćali vlastitim riječima, dok je druge stvorila situacija u kojoj su se nalazili. Pomiješale su se njihove i moje riječi u neobičnom postupku obnavljanja njihovih života, u datim okolnostima, onoliko vjerno koliko je moguće, kada su u pitanju naše predstave o prošlosti. Nadahnuće za njih sam crpila iz ličnog materijala, ali sam s tim materijalom mogla da činim šta god sam htjela. Jer je glavno bilo da iz toga napišem pripovijetku. Ali one druge priče nijesu nastale samo s tim ciljem. One su bliže memoarima - u njima istražujem lični život, ali se ne pridržavam strogo i doslovno činjenica. Smjestila sam sebe u centar i pisala o svom biću, što sam prodornije mogla. Ali figure koje okružuju moje biće vodile su vlastiti život i činile stvari kojih nije bilo u stvarnosti.“
( Vujica Ognjenović )