Priznanje odgovornosti uslov za zajedničko sjećanje na žrtve

Povodom inicijative srpskog premijera Aleksandra Vučića da ex jugoslovenske države utvrde i proglase dan zajedničkog sjećanja na žrtve ratova na ex jugosovenskom prostoru početkom devedesetih godina prošlog vijeka, je u suštinskom smislu pokušaj velike obmane i prijevare koja ne čini razliku između posljedice i uzroka, žrtve i zločinca, slobode i okupacije, pa svojoj konverziji ristickog silogizma od drveća ne vidi šumu.

Ta inicijativa želi da skrene pažnju sa kauzalnih tokova sramnog rata na prostorima ex Jugoslavije i izjednači okupaciju i agresiju i invaziju sa odbranom suvereniteta i slobode odnosno izjednačava velike ratne zločine - genocid, zločin protiv čovječnosti, humanutarnog prava masovnih razmjera sa drugim oblicima morbiditeta zbog primjene sile.

Naime, nema ni pomisli na dan zajedničkog sjećanja na žrtve ex jugoslovenskog prostora sve dok odgovorni ne priznaju svoj projekat zločina čiji je uzrok u ideji velikosrpskog hegemonizma i stvaranja Velike Srbije, rušenje samoupravnog socijalizma, etničko čišćenje Muslimana, Bošnjaka i Abanaca, prisajedinjenje Crne Gore Srbiji i asimilacija crnogorske nacije u velikosrpski projekat Moljevićeve strategije iz 1942. kao strateškog ideologa vođe četničkog pokreta Draže Mihailovića, a što je sve izvršeno i projektovano u glavama velikosrpskih nacionalista koji sad hoće da proglase jednaku krivicu i odgovornost za nejednaka djela i nejednaka činjenja, kako po odioznosti tako po monstruoznoj masovnosti.

Dan zajedničkog sjećanja treba da obuhvati memoriju na nevine žrtve sumanutog rata, a ne na zlikovce, koljače i pljačkaše pod uniformama paravojnih jedinica Tigrova, Šakala, Škorpiona i drugih, pod čijim su sječivima zbrisane čitave etničke zajednice i izvršen morfološki preobražaj prostora.

Do stvarnog pomirenja među ex jugoslovenskim narodima može doći samo kad prethodno na temelju autonomne jurističke i moralne odgovornosti Srbija i njeni građani priznaju i prihvate objektivnu pravnu i etičku odgovornost kolektivne pravne prirode, zato što su počinili i nijesu spriječili velike ratne zločine na prostorima BiH, Hrvatske i Kosova; kad priznaju da su počinili i nijesu spriječili zločin u Srebrenici, Vukovaru, Kosovu - prilikom etničkog čišćenja Albanaca 1999.; kad se JNA proglasi za agresorsku silu što je stala u odbranu samo jednog naroda, suprotno svojoj ustavnoj i istorijskoj obavezi; SRS, SPS proglase zločinačkim partijama, kada će u stvarnom smislu, Srbija i srpski narod, postati veliki i povratiti svoju istorijsku, kulturološku i slobodarsko-prosvjetiteljsku semantiku svoje velike civilizacije kao što je to uradio njemački narod na temelju autoodgovornosti pripisijući sebi kolektivnu odgovornost i pored znamenitih presuda za pravnu civilizaciju Nirnberškog suda iz 1946. godine, čije je zasjedanje u drugom mandatu spriječeno od strane velikih sila, a koji je trebao da utvrdi pravnu - kolektivnu krivičnu odgovornost država u međunarodnom krivičnom pravu za najteže zločine.

U Srebrenici nije samo pobijeno 8000 žitelja, nego je putem genocida izvršen zločin etničkog čišćenja radi nestanka Muslimana i Bošnjaka, pa i kad bi postojale pretpostavke na dan zajedničkog sjećanja, srebrenički zločin i sjećanje na njega 11.07.1995. mora samostalno egzistirati kao velika opomena savjesti čitavom čovječanstvu i njegovom međunarodnom političkom predstavništvu, koji su ravnodušno posmatrali ovaj najmonstruozniji zločin.

Nije zločinac ko čini zločin nego onaj sto ga posmatra a ne čini nista da ga spriječi, filozofska je osnova mislilaca Ajnštajna, Jaspersa, Sartra i Petra I Petrovića. Fraus omnia corumpit (prijevara sve kvari) - poručiše davno mudri Rimljani.

( dr Čedomir Bogićević )