Golubović: Ovdje nema glamura, a nema ni tržišta

Na nedavno završenom 29. Filmskom festivalu Herceg Novi - Montenegro film festival, filmovi sa područja bivše Jugoslavije dobili su najviše i najznačajnije nagrade.

Srdan Golubović selektor i umjetnički direktor Festivala u Heceg Novom kaže da se ove godine desio zanimljiv fenomen, odnosno proizvod sistema, a to je uspjeh hrvatske kinematografije, koja potvrđuje da jedino sistemsko organizovanje kinematografije i prepoznavanje značaja filma, mora da dovede do rezultata.

“Uspjeh filma 'Takva su pravila' Ognjena Sviličića u Veneciji, kao i uspjeh filma 'Zvizdan' rediteljaDalibora Matanića u Kanu, pokazuju da su prethodni bili proizvod individualnih pokušaja i individualne snage reditelja s ovih prostora. Ovo što se sada dešava sa hrvatskom kinematografijom trebalo bi da bude putokaz, a to jeste jedno sistemsko rešavanje organizovanja same kinematografije i pepoznavanje značaja, prije svega, u finansijskom smislu. Da li ćemo mi nastaviti da slijedimo taj hrvatski primjer ili će se oni vratiti u našu kolotečinu to ćemo da vidimo”, kazao je za “Vijesti” Golubović.

Uspjevaju li autori na ovim prostorima da se izbore za autentične vrijednosti filmske umjetnosti, ili je sve podređeno komercijalnom i lažnom glamuru?

“Mislim da ovdje glamura nema i da taj problem ne postoji kao što ne postoji ni komercijalno tržište, možda samo u Srbiji u nekoj mjeri. Postoje pokušaji pravljenja komercijalnih filmova i postoje i uspjesi komercijalnih filmova koji su jako važni, a s druge strane mislim da to opterećenje ne postoji. Niti ima glamura niti ima tržišta. Sa druge strane koliko smo autentični to je isto pitanje, i koliko se zaista bavimo temama koje nas muče, a koliko pokušavamo da se festivalima i fondovima na neki način dodvorimo i pravimo filmove koji se od nas očekuju. Nismo mi jedini region na svijetu koji je neka fioka. Svaki region je fioka za sebe i to su nažalost neke predrasude koje postoje.

Mislim da mi, to sam puno puta ponavljao, živimo na jako turbulentnom prostoru i da je još uvijek kod nas život zanimljiviji od filmova koje pravimo”.

Jednom ste rekli da ljudi koji se bave umjetnošću imaju ogromnu iluziju, ali da umjetnost ima mogućnost da utiče na podsvijest ljudi, da ih duhovno hrani i čini boljima. Vjerujete li u angažovani film?

“Verujem u angažovani film, mislim da je istorija filma u velikoj mjeri određena filmovima koji su imali društveni pa i politički angažman, jer film je umjetnost koja najbrže dopre do publike. Tako da ima i obavezu da ima društveni angažman, a mislim da i autori koji se bave filmom imaju mnogo širu komunikaciju nego što su to književnici, slikari ili kompozitori. Angažovani film važan je posebno u ovom neobičnom - postkapitalističkom vremenu u kome živimo.

Filmovi sa područja bivše Jugoslavije na Hercegnovskom filmskom festivalu dobili su najznačajnije nagrade

Kada kažem angažovani film u današnjem vremenu tu mislim, prije svega, na živote i sudbine pojedinaca čime se najviše i bave današnji filmovi , a svaki prostor i svaka zemlja ima svoje probleme i svoje društvene fenomene. Eto recimo ove godine jedan od fenomena koji postoje u glavnom programu Hercegnovskog festivala jesu izbjeglice i emigranti - otvorili smo ga sa filmom 'Dipan'. Mislim da je to važno zato što politički i društveni fenomeni, koji se rađaju, jesu nešto što mijenja naš život. Zato umjetnici imaju obavezu da učestvuju u društvenom životu.”

Krajem '90-ih osnovali ste vlastitu produkcijsku kuću “Baš čelik“, kada ste i objasnili da to činite kako bi slobodnije birali teme. Poslije toga izjavili ste da ste debelo platili cijenu takvog izbora. Da li sada mislite da je cijena bila previsoka ?

“Mislim da sam napravio dobar izbor, za jednog umjetnika najvažnija stvar je sloboda. Sebi sam ustvari kupio slobodu i mogućnost da radim filmove onako kako ja želim da radim i to je nešto što nema cijenu, što mislim da je osnovni postulat umjetničkog stvaralaštva. Sa druge strane da to nisam uradio, vjerovatno bih do sada snimio jedan ili dva filma više, tako da je to jedno pitanje na koje nemam u potpunosti odgovor. Intimno, imam odgovor, a to je da ta sloboda koju sam dobio praveći svoju firmu jeste nešto što je najznačajnije. To je iskustvo većina reditelja u Evropi od Trira, Kusturice, do Hanekea.”

Borba protivcenzure je borba za životni i filozofski stav

“Cenzura je promijenila lice. Ranije je postojao protivnik, sada ga nema. Nevidjiv je ali je isto tako snažan kao što je bio nekad. U odjeći političke korektnosti gubila se hrabrost i autentičnost intelektualaca, kao što se pod nekim okriljem evopske ideje koja je fantastična, i pod stalnim forsiranjem kulturoloških razlika, dovelo do toga da se ti kulturni identiteti svih nas na neki način gube.

Borba protiv cenzure je borba za autentičan autorski, životni i filozofski stav. To je i naša potreba da ne budemo predmet neke predrasude, ali i da se mi oslobodimo predrasuda prema drugima i drugačijim”.

( Slavica Kosić )