Uzor i vodilja za nove generacije

MIRKO ĐURANOVIĆ

(1928-2015)

Preminuo je, u Podgorici, 01. 07. 2015., jedan iz plejade najvećih crnogorskih pedagoških autoriteta, korifej prosvjetnog i pedagoškog života Glavnog grada Crne Gore, proslavljeni, omiljeni i nenadmašni direktor titogradske gimnazije „Slobodan Škerović“ u periodu od 1966-1978 godine, profesor Mirko Đuranović.

Rođen je 1928. u Donjem Selu (đe boravi vječnim snom), Martinići, Danilovgrad, u kome je učio osnovnu školu, nižu gimnaziju u Danilovgradu, a višu gimnaziju u Podgorici. Završio je Filozofski fakultet u Beogradu - studij Jugoslovenske književnosti i srpsko-hrvatskog jezika 1953. godine, kad biva postavljen za profesora Gimnazije „Slobodan Škerović“ u Titogradu. Na toj dužnosti ostaje do 1966. godine, kada je izabran za direktora ove slavne prosvjetne institucije kojom rukovodi sve do 1978. godine i u kojem periodu ova škola dostiže zenit svog pedagoško-prosvjetiteljskog rada i organizacije nastavnog procesa, za šta je, u povodu svoje 70-godišnjice nagrađena Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom Ukazom predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita od 17. aprila 1977.

Profesor je Đuranović od 1978. godine, do svog penzionisanja 1991, bio prosvetni savjetnik u Republičkom zavodu za unapređenje školstva, predsjednik Izdavačkog savjeta časopisa Prosvjetni rad, član Odbora za dodjelu nagrade u oblasti prosvjete „Oktoih“, član Izdavačkog savjeta Republičkog zavoda za školstvo i član Prosvjetnog savjeta opštine Titograd i drugih prosvjetnih organa i tijela. Objavio je preko 50 naučno-stručnih priloga u naučnim časopisima i stručnoj periodici. Učesnik je NOB-a od 1943. godine i nosilac Ordena rada sa zlatnim vijencem.

Omiljen u svojoj prosvjetnoj i socijalnoj sredini, cijenjen kod nastavničkog kolektiva i pedagoških autoriteta, profesor Đuranović se odlikovao senzibilnošću organizatora prosvjetno-pedagoškog procesa, a osobito pedagoškom i ljudskom toplinom i kulturom, kako prema kolegama tako i učenicima i njihovim roditeljima. Svoj je autoritet kulturološki, humanistički, prosvjetitetljski i pedagoški gradio na temelju znanja, sposobnosti, čovjenosti, otmenosti i dubokog poznavanja princpipa organizacije školskih institucija i njihovog značaja za kulturni i socijalni preporod društva.

Svoju slavu profesor Đuranović potvrdio je kao autor monumentalne monografije Podgorička gimnazija 1907-2007. objavljenoj u povodu stogodišnjice ove škole 2007. i koja predstavlja remek djelo prosvjetnog, kulturnog, pedagoškog života ne samo navedene škole, kao velikog prosvjetnog svetionika, već i naznačene kulturno-prosvjetne sredine, kao almanah i svjedočanstvo o najznačajnijim događajima iz njene prošlosti, na njene nastavnike i učenike, pregaoce i stvaraoce, koji su svoj rad i djelo utkali u crnogorski i šire prostore istorije, nauke i kulture. Ovo djelo, sa impresijom magna cum laude, nažalost, mimoišle su zaslužene nagrade po svojoj semantičkoj suštini i strogim kriterijima ostvarenog poduhvata zaslužilo je da bude nagrađeno državnom Trinaestojulskom nagradom, a pogotovo nagradom Oslobođenje Glavnog grada - 19. decembar. Nondum meridies (još nije podne).

Ovo skromno podsjećanje, post mortem i officium humanitatis, velikanu crnogorskog prosvjetiteljskog života i slavnom gimnazijskom direktoru iz pera i srca njegovog đaka (gen. 1970.) i velikog broja njegovih učenika i poštovalaca, a čiji će prosvjetni agon i djelo, u ovlasti pedagoškog rada i organizacije prosvjetnog života, biti uzor i vodilja novim naraštajima.

( Čedomir Bogićević )