Od bježanja od nilskog konja do istorije plivanja

Tri dana prije svog 16. rođendana, u američkoj Santa Klari 2008. godine, savladala je veliku zvijezdu Natali Kaflin.

Tadašnje australijsko čudo od djeteta, međutim, nije samo nastupom zadivilo svijet.

Prišao joj je Mel Stjuart, bivši olimpijski šampion na 200 leptir, koji je tada radio za jedan plivački portal.

Znajući kroz kakva sve iskušenja prolaze mladi plivači, koliki je pritisak nacije, samo je upitao:

"Kako se nosiš sa svim tim tako lako, a veoma si mlada?"

Odgovor Kejt Kempbel ga je zaprepastio:

„Ja sam kao i svaka druga 15-godišnjakinja. Idem u školu, čistim kokošinjce, perem suđe”.

Kada je vidjela Stjuartov začuđeni izraz lica, koji je iskolačio oči i upitao:

„Da li si to upravo rekla da čistiš kokošinjce”, mlada Australijanka je veoma zrelo odgovorila:

„To je užasan posao, ali moraš da uradiš ono što moraš”.

Nekoliko sedmica kasnije, Kejt je osvojila bronze na Olimpijskim igrama u Pekingu na 50 metara slobodno i 4X100, mada je kasnije pričala da bi sve bilo bolje da je nije ophrvala trema.

U 2010. je oboljela od mononukleoze, zbog koje godinu nije trenirala, da bi na OI u Londonu uzela zlato na 4X100, jedino za australijske plivače u Velikoj Britaniji.

I tada, nova nesreća - doktori su joj dijagnostifikovali pankreatitis (upala pankreasa), bolest koju uglavnom dobijaju stariji ljudi, i to oni koji vole „kapljicu”.

Zbog toga je otplivala veoma loše na 50 metara, a morala je da odustane od dvostruko duže dionice, na kojoj je bila glavna favoritkinja.

Da sve bude još gore, slomila je ruku kada se spotakla preko TV kabla u Olimpijskom selu!

Otkada se oporavila, pa do petka, pobijedila je baš u svakoj trci na 100 metara na kojoj se pojavila.

U finalu Svjetskog prvenstva u Kazanju je uzela bronzu, ali je bila jednako srećna kao kada je postajala olimpijska šampionka, jer je zlato pripalo djevojci koja je deceniju nosila epitet „Kejtine sestre”, dvije godine mlađoj Bronte.

Sestre Kempbel su ispisale istoriju plivanja, jer su prve iz jedne porodice koje su zajedno na podijumu u individualnoj trci.

To nikada nikome nije uspjelo, ni u muškoj, ni u ženskoj konkurenciji.

Ali, uspjeh Kejt i Bronte nije nikog iznenadio. One su, jednostavno, bile predodređene za to.

Rođene su u trećoj najsiromašnijoj zemlji svijeta, Malaviju, gdje je prosječni BDP po glavi stanovnika čemernih 780 dolara (poređenja radi, u Crnoj Gori je između 14 i 15 hiljada, zavisno od izvora).

Njihovom ocu Eriku je tamo ponuđen posao računovođe, a otišao je sa suprugom Dženi, sa kojom se upoznao u južnoafričkom Johanesburgu, gradu iz kojeg su oboje.

Živjeli su na farmi na kojoj su gajili ćurke, kokoške i zečeve, a imali su nešto što je za standarde u Malaviju nezamislivo - bazen.

Dženi, koja je u mladosti nastupala u sinhronizovanom plivanju, naučila je Kejt i Bronte da plivaju kada su bile veoma male.

Bazen im je brzo postao uzak, pa su počele da plivaju u velikom jezeru Malavi.

Tu je vrebala životinja koja ubije najviše ljudi - nilski konj.

Napadao je djecu i ljude, a čim bi se začula sirena kojom su mještani upozoravali na njegov dolazak, Dženi bi brže-bolje ubacila Kejt i Bronte u čamac.

U Australiju su odselili 2001. godine, kada je Kejt imala devet, a Bronte sedam.

Razlog za takvu odluku je bilo stanje njihovog brata, tada petogodišnjeg Hemiša, trećeg od petoro djece, koji je rođen sa cerebralnom paralizom.

Sudbina je htjela da iznajme kuću u Indrapiliju, kvartu Brizbejna u kojem im je olimpijski bazen bio udaljen svega nekoliko minuta hoda.

Tamo su se Kejt i Bronte srele sa Sajmonom Kjuzakom, koji im je i dan-danas trener.

„Zbog porodičnog stanja su morale da budu veoma disciplinovane, jer su odrasle u kući u kojoj je mnogo vremena posvećeno njihovom bratu koji je u kolicima. Svako je morao da povuče teret. Nisi mogao da se izvučeš”, govori Kjuzak.

I baš je jaka porodica razlog svih njihovih uspjeha. Kejt i Bronte su zajedno kupile stan (samo su kao djevojčice bile ljubomorne jedna na drugu), otac im se nikada nije miješao u plivanje, a ni trener nikada nije pokušao da glumi ulogu roditelja i rijetko ih gleda van bazena.

„Ja nisam njihov otac, to je njegov posao”.

A Erik lakonski dodaje:

„Ne znam ništa o njihovom plivanju. Ne miješam se u to. To je Sajmonov posao”.

Svi zajedno su odradili nevjerovatan posao, jer se svako držao svog dijela.

O tome svjedoče sve Kejtine i Brontine medalje.

U Kazanju su bile zlatne na 4X100, na 100 su ispisale istoriju, a večeras ćemo vidjeti njihov završni obračun na 50 metara...

( Nikola Nikolić )