Selfi i dramatika čitulje

Zar nema tuge u selfiju? Ma, šta tuge, karasevdaha. Kad vidim čovjeka ili ženu kako su odlučili da uhvate momenat lica sa pozadinom, pomislim na prolaznost vremena. Kako li će tek da budu dosadni pokoljenjima. Jer – selfi ima predvidljivu i monotonu dramatiku – oči uvijek gledaju u aparat, ruka je uvijek sakrivena. Selfi je prilično dosadan način da ovjeriš prisustvo na ovoj planetici – ili je ovo previše filozofiranja.

Može se reći i ovako – ljudi prosto imaju na raspolaganju vrhunsku tehniku da se slikaju i to rade bez zadnjih misli. To što je lice u krupnom planu odgovara konceptu sadašnjice, nije ovo srednji vijek. Treba gledati pozitivno na novotarije, pun je internet dokaza da je selfi zdrav način komunikacije, da je to bunt protiv fotošopa, dokaz samopouzdanja, i kao takav je pohranjen u Oksforskom rječniku od ljeta gospodnjeg 2013.

Ali kad sam vidio da su počeli da prodaju štapove za selfije, ili štapine, nekako mi je ta riječ ljepša, shvatio sam da je vrag umiješao prste. Novo pravilo selfija je naoko nebitno, ali se proširilo mrežom – sad i ko nema štapin, pokušava ruku da izvije iznad, da se uslika iz gornjeg rakursa, što dobro dođe sredovječnim kokama da ukriju nabor podbratka, ali donosi sa sobom i neka dublja značenja.

Ruka se izvila gore i naravno da je ne vidimo u kadru, ali vrlo često se po jednoj naglašenoj vratnoj žili može nagovijestiti pogrešan balans tijela, malo u stranu, kao kad se protegeneš da dohvatiš jabuku sa drveta dobra i zla.

Šta ova promjena kadra u selfiju može da znači, odnosno koliko je štapin za selfi promijenio pravila igre?

Za početak se svi stariji sjetite fotografija iz osnovne škole – dječak ili djevojčica sjede u klupi, ruke su mirno položene na stolu preko otvorene sveske kao simbola znanja, dok je iza figure djeteta mapa otadžbine kao simbol sigurnosti. Objektiv je usmjeren ka liniji grudi, liniji srca, što kadar puni smirenošću, stabilnom emocijom i zaista dostojanstvom fotografije koja treba da ostane pokoljenjima. Mladi model toga apsolutno nije svjestan. Čak je i bolje što toga nije svjestan.

Kadar odozgo u kinematografiju je na velika vrata uveo Orson Vels, kao doduše i donji rakurs i još mnogo hrabrih inovacija koje Građanina Kejna čine vizuelno freškim i danas. Krasan primjer je ona scena početka pada slavnog novinskog magnata, famozna slika čovjeka odbačenog na bali novina, sa kamerom koja visoko na kranu igra ulogu proročice zle kobi što neumitno stiže.

Snimak odozgo u jeziku slike govori o nadbiću, ili sili koja upravlja i prijeti, u svakom slučaju nadzire biće koje joj je potčinjeno. Tako je u eri individualizma tijelo podsvjesno odlučilo da ajfon podigne i uhvati trenutak vlastite potčinjenosti. Kome ili čemu, nemam pojma. Nije ni važno.

Možda je štapin potreban radi distance kojom se želi izdvojiti super ego. Ne zaboravimo da je kadar odozgo perspektiva sigurnosnih kamera. Ako ću da budem pjesnički raspoložen mogu da lanem da čovjek sa štapom za selfi pokušava uhvatiti samog sebe na djelu – kako mu je lijepo ispunjeno poslijepodne, ili vrhunski prizor za petama.

Ima tu još posla, oko selfija. Vrlo sam zainteresovan za fenomen. Nije daleko ni slavna scena iz Hamleta, ona baš slavna sa lobanjom kada je glumac podigne iznad glave, prije nego krene vapaj – Avaj, jadni Joriče! Lobanja je stari simbol hrišćanstva, stara ključaona metafizike, i stoji poput objektiva iznad Hamletovog lica koje se u njoj ogleda. To je jedan od najljepših selfija koji su viđeni u istoriji pozorišta. Lobanja sve zna i ne možeš je lagati, kao što je, uostalom, nemoguće napraviti spontan selfi, niti je potrebno samom sebi govoriti tičica.

Nije loše posjetiti na značenje engleske riječi self. Između ostalog, self znači sam-ostalnost. Iako se već podžanrovi množe, izvorni selfi prikazuje samog čovjeka. Samog sa obje strane kadra. Da se rasplačeš. Ne samo da je prolazan i nevažan i komično ozbiljan ili frenetično nasmijan, već je sam i samcat. Biće sa selfija šalje istu tešku poruku koja putuje kroz eone iz praindoevropskog korijena *s(w)e – što znači „odvojen“, „odijeljen“. Sam. Kao van života, kao u čitulji.

( Brano Mandić )