Predstava "Srodne duše": Ironiziranje društva demagogije i pohlepe

Seriju svojih ovogodišnjih klasičnih naslova u dramskoj produkciji, Grad teatar je nakon Šekspira nastavio Aristofanom - najoštriji i najneposredniji kritičar svog vremena, i najznačajniji predstavnik antičke komedije, premijerno je stigao pred budvansku publiku na sceni Svetog Stefana, u režiji Dina Mustafića.

U tome, svakako, treba tražiti i razloge za uspjeh predstave “Srodne duše“ - napravljena je po motivima Aristofanovih komedija “Žabe“ i “Ptice“, i sa rediteljskim potpisom jednog od najangažovanijih i najprovokativnijih reditelja posljednjih godina u regionu. Ova inscenacija danas već kultnih djela velikog antičkog komediografa dvije premijerne večeri dobijala je ovacije. “Srodne duše“ Dina Mustafića (adaptaciju tekstova uradila je Željka Udovičić Pleština), pokazale su se kao snažna kritika, prije svega samog današnjeg tradicionalnog pozorišta i umjetnosti, naših balkanskih prilika, društva, političkog sistema, cinizma svjetskih sila prema malim zemljama i narodima, ali i nas samih, naših karaktera i naše beskrupuloznosti. Na početku predstave vidimo kako bog Dionis sa svojim robom Ksantijom putuje u Had, ne bi li iz podzemnog svijeta mrtvih doveo natrag pjesnika koji će spasiti svijet... Taj Dionis, bog i zaštitnik umjetnosti je uobražen, lakovjeran, sujetan, željan Euripidovih ijepih stihova koji nikada ne kritikuju, već samo veličaju, i pohod u Had je bezuspješan - kao što u Aristofanovo doba nije bilo pjesnika koji će spasiti svijet, tako ga nema ni danas, pa na sceni među glasovima žaba čujemo i pitanje “kako se to sve tako prokleto ponavlja, kao i prije dvije hiljade godina“.

Isto se događa i sa utopijskim gradom - nastojanje nezadovoljnih Atinjana, Pistetera i Euelpida da sa pticama sagrade bolje mjesto za sreću ljudi, novi, pošteni Kuku - Maglaj grad između neba i zemlje, i tako steknu kontrolu nad bogovima, završava se izdajom. Ptice i bogovi se izmire, Pisteter odustaje od ideala pravde, ženi se Zevsovom kćerkom, čak bude pozdravljen kao najveći bog, i čitava predstava se, zapravo, završava vrlo pesimističnom porukom - nigdje na svijetu, pogotovu ne mi na Balkanu, ne možemo sagraditi pravednije i poštenije mjesto za život, jer mi sami nismo postali bolji i moralniji ljudi.

Posebnu atmosferu, pored duhovitih replika i sjajnog Arstofanovog jezika prevedenog na jezik naše današnjice, predstavi daje dokumentarizam koji Mustafić uvodi u “Srodne duše“ - glumci govore svoja sopstvena iskustva iz pozorišta (citiraju banalne kritike pozorišnih kritičara iz regiona koje pokazuju da oni, zapravo, imaju tako malo i površno znanje o teatru), iskazuju svoj lični stav kakve bi gradove danas sagradili (građanske, pravedne, bez mafijaških i političkih bogataša, kriminalaca, vulgarne estrade i medija, gradove u kojima se ljudi razlikuju po znanju, daru, poštenju, a ne po nacionalnoj pripadnosti, vjeri, novcu ...). Predstavu je iznela odlično uigrana glumačka ekipa - Elvira Aljukić, Adnan Omerović, Edis Žilić, Elvis Jahić, Nedim Malkočević, Smiljana Marinković, Marina Pijetlović, Bojan Kolopić, Slađana Zrnić i Boris Šavija, iako “sklopljena“ iz dva ansambla - Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banja Luke i Narodnog pozorišta iz Tuzle, kuća koje su sa Gradom teatrom producenti predstave. Posebni aplauzi i komplimenti nakon prvih premijernih večeri pripali su crnogorskom glumcu Srđanu Grahovcu, koji “nosi“ predstavu u likovima Dionisa i Pistetera, kao i glumcu iz Splita Nikoli Ivoševiću, koga smo vidjeli kao Ksantija i Euelpida.

Kako je nakon premijere izjavio Dino Mustafić, reakcija publike i aplauzi koji su se čuli tokom izvođenja čitave predstave jako su ga obradovali, ali da on, ipak, uvijek ima rezervu prema onome što radi.

“Mnogo mi je značajnije šta kaže publika, nego moj lični doživljaj o predstavi, a spadam u reditelje koji uvijek imaju tremu, i kada odgledaju predstavu uvijek traže grešku. 'Srodne duše' imaju ambiciju da govore o utopiji sretnog društva, važnosti duhovnog i demokratskog, da ironiziraju društvo demagogije i pohlepe, lakomislenosti i izdaje. Ovo se prožima kao tema u većini Aristofanovih djela, pa mi se ovaj mitski okvir o ljudima 'okruglih bića' u potrazi za svojom drugom polovinom duše učinio zgodnim za naslov predstave. Tim prije što je ovo vjerovanje isključivo vezano za Aristofana”, ističe reditelj.

Objašnjavajući interpolirane, dokumentarne djelove predstave, Mustafić je rekao da su oni kao autorska svjedočenja glumaca bili vrlo direktni, kao nekada i Aristofan.

“Aristofan bi danas možda bio neki disident ilu unutrašnji emigrant, i u tom smislu, poslije dvije hiljade godina možemo reći da naše društvo kao da je izašlo iz njegovog pera, i samo možemo poželjeti da i mi dobijemo nekog Aristofana na Balkanu”, kazao je Mustafić.

I mi imamo loš tradicionalni teatar koji nas stalno potkopava

Glumac Srđan Grahovac takođe je zadovoljan reakcijom publike.

“Imam utisak da nas je jako lijepo pratila, dobila je dosta ovom predstavom, jer mislim da ona stvara asocijacije u ljudima u odnosu na to kako je njima u njihovim sopstvenim životima, u njihovim profesijama, egzistencijama, i da možda nešto mogu da promijene, ili makar da imaju stav o svemu tome, i da mogu da ga iskažu. Mi se puno puta ponovimo u toj priči kako se sve vrti u krug, i kako se taj kružni ciklus neprestano vraća i ponavlja - eto, u to antičko vrijeme, Aristofan je ovako pisao, i vjerovatno se slično igralo na scenama izgovarajući njegov tekst. Poslije dvije hiljade godina mi to isto igramo, i živimo nešto slično - i mi imamo loš, tradicionalni teatar koji nas stalno potkopava, koga se držimo, koji je nekako sistematski postavljen i ima jake temelje da ga je teško srušiti. A ruši se upravo ovakvim predstavama, i ruši se Aristofanom, i vrlo je potresno da se ništa nije promjenilo ni u ljudima, ni u pozorištu, ni u društvu, ni u nama samima, našim karakterima”, ističe Grahovac.

( Vuk Lajović )