Velikić: Kod nas je upravo sistem leglo kriminala i korupcije

„Islednik“, novi roman Dragana Velikića po mišljenju kritike je do sada najbolja knjiga ovog pisca. Vijest o majčinoj smrti zatiče junaka romana “Islednik” u Budimpešti i postaje povod za otvaranje emotivne “crne kutije”, za rasplitanje višeslojnih priča i detektivsko pronicanje u svakodnevicu vremena koje više ne postoji. Roman o majci postaje autopoetička ispovijest ali i povijest o zemlji i ljudima kojih više nema.

Dragan Velikić (Beograd 1953), književnik, diplomirao svjetsku književnost sa teorijom književnosti na beogradskom Filološkom fakultetu. Roman „Islednik“ nedavno objavljen kod Lagune njegov je desti roman. Velikić živi u Beogradu odakle je i govorio za ART uoči svog gostovanja u Crnoj Gori. Naime, Velikić će u petak 31. jula imati književno veče u Biblioteci u Budvi, u Amfiteatru Akadmije znanja u 20.30 sati, povodom romana „Islednik“.

Kako je nastajao vaš roman „Islednik“?

- Kao i svi moji romani, bez unaprijed čvrsto i jasno određene priče. To ne znači da ja ne držim do priče, da u mojim romanima nema priče. Naprotiv. Ali, priča se u mom slučaju uvijek zaokruži sama od sebe, izroni iz događaja, prizora, emocija. O priči ne brinem. Međutim, mene kao čitaoca, pa tako i kao pisca, ne zanima roman u kojem je najvažnije reći kada, gdje i kako je osoba A srela osobu B. Užasavam se puste deskripcije, besmislenog prepričavanja, kada đedo stavi unuka na krilo pa mu priča kako je nekad bilo. Literatura nije priča pored vatre, ali od priče pored vatre dobar pisac može da napravi izvrsnu priču. Dakle, „Islednik“ je nastajao od opsesivnih prizora, situacija i kadrova mog vlastitog života, dovedenih u uzročno-posljedični slijed po zahtjevima jednog višeg reda. Jer, kada se pojavi obris književnog djela, onda se uspostavljaju osobeni zakoni tog djela u nastajanju, i ništa više ne može biti ni slučajno, ni proizvoljno, već jedino moguće. E to, jedino moguće, to ako se dostigne, onda imamo roman kojem se vraćamo.

„Islednik“ je, uslovno rečeno, roman o majci. Mnogi veliki pisci pisali su romane o roditeljima, sjetimo se djela Petera Esterhazija, Danila Kiša, Davida Albaharija, Mikloša Vamoša, čiji mi romani trenutno padaju na pamet. Kako ste vi pristupili ovoj temi?

- Na početku, nijesam imao namjeru da „Islednik“ bude roman o majci. Međutim, lik majke se sam nametnuo, i dobrim dijelom pokriva čitav roman. Glavni junak isljeđuje majku, porodicu, gradove, države i režime u kojima je živio, isljeđuje sve u sebi i oko sebe. U „Isledniku“ je ispričana priča koja obuhvata preko stotinu godina, dakle, čitav jedan vijek, ali taj dvadeseti vijek nije opisan spolja, feljtonistički, nizom događaja u kojima su ljudi samo marionete. Moja priča o dvadesetom vijeku zadire u ono naizgled neprepričljivo, u ljudsku dušu. U liku majke svaki čitalac, vjerujem, pronaći će dio vlastite priče.

Jedna od odlika ovog romana je fragmentarnost. Šta vam je, konkretno u slučaju „Islednika“ omogućilo ovaj postupak?

- Ne bih se složio sa Vama da je „Islednik“ roman u fragmentima. Moj prvi roman „Via Pula“ je nastao postupkom fragmentarnosti, gdje sam u jednom relativno kratkom romanu sabio čitave vjekove. „Islednik“ ima veoma čvrstu strukturu, sve je naizgled jednostavno, onako kako je jedino moglo da se dogodi. Baš kao i u životu. Krenuo sam iz nekoliko ishodišta, tako me je instinkt vodio. Prvih godinu dana rada na romanu podsjećalo je na gradilište na kojem se podižu tri zasebne kuće. Onda odjednom, ukazala se pasarela, sve te zasebne priče se umrežile, i izronila je jedinstvena građevina romana. Da bi se to odjednom dogodilo, potrebno je da rastete sa knjigom koju pišete. Šta to znači? U mom slučaju to nije svakodnevni višečasovni rad. Pišem isključivo ujutro, ne više od dva, najviše tri sata. Ali, dok radim na romanu, sve vrijeme ovog svijeta je u funkciji te buduće stvarnosti. Duboko vjerujem da književna djela pružaju iskustvo iz prve ruke. Ona su stvarnost sama po sebi. Samo takve knjige čitam, pa je razumljivo da nastojim da takve knjige i pišem.

„Islednik“ se može definisati i kao roman o predmetima svakodnevnice i pamćenju koje je nepoznanica svakom novom naraštaju. Ispada da su naši roditelji nama, a i mi našoj djeci, u neku ruku stranci?

- Važna tema „Islednika“ je demencija, zaborav. Usljed produženja ljudskog vijeka, demencija postaje sve prisutniji problem. Mislim da kada dođemo u neke godine, kada sjutra nije više beskraj, a minulo vrijeme mjerimo sa pola vijeka, tada počinjemo da prepoznajemo u sebi živote svojih roditelja. Barem se to meni tako čini. Mijenjamo uloge. Sada smo mi oni, koji svojoj djeci ponavljamo one iste rečenice koje smo u djetinjstvu i mladosti toliko puta čuli. Minuli život stvorio je taloge iskustva i promijenio perspektivu. Uostalom, i naša djeca će u nekom trenutku postati djelimično mi. Nema bojazni da nas barem tada neće razumjeti. I mnogo toga nam oprostiti. Taj oproštaj je takođe jedna od tema mog romana.

Poglavlja romana „Islednik“ ispresijecana su malim tekstovima, novinskim zapisima, odlomcima iz djela V.Gombroviča, G.Gazdanova, koji se savršeno uklapaju u narativni tok romana. Šta za vas lično predstavljaju pomenuti pisci?

- To su pisci koje doživljavam kao svoje pretke. Njihovi svjetovi su sastavni dio i mog svijeta, jer udio umjetnosti, posebno književnosti, i jeste u tome da često ne možemo odvojiti iskustvo iz prve ruke, od iskustva stečenog čitanjem književnih djela. Dakle, u onome što sam ja danas, u mom mentalnom formiranju, svi ti pisci imaju svoj udio. A to što ih citiram nije postmodernistički manir, već njihovo prisustvo u mom životu. Pored već pomenutih Gombroviča i Gazdanova, tu su ne manje važni za moje odrastanje: Karl Maj i Remark. Jedna Remarkova rečenica, tačnije nekoliko rečenica koje u romanu

„Ljubi bližnjega svoga“ izgovara glavni lik, ostaće u meni duboko upisane: „Ti si mrtav i truneš pod zemljom, Johane Huberu, ali tvoj pasoš živi i važi kod vlasti. Ja, Jozef Štajner živim, ali bez pasoša, mrtav sam za vlasti. Hajde da se trampimo. Daj mi tvoj papirnati život, a uzmi moju smrt bez papira“. Godine su prolazile, a ja nijesam znao zašto pamtim te rečenice, sve dok nije počeo rat na prostorima bivše Jugoslavije. Našao sam se u poziciji Remarkovog junaka, ali da ne otkrivam dalje priču „Islednika“. Ostavimo nešto i čitaocima.

Pred kraj romana narator kaže: „Stignu vjekovi kada zavladaju Vandali, Huni, Vizigoti, kada se tone pod stisnutom pesnicom jednoumlja. Kada glupost zavlada, kada prostaci preplave svijet. Jer na kraju, varvari uvijek dođu“. Pa kako onda, danas izgledaju varvari kod nas?

- Imate ih i na nacionalnim frekvencijama. To je onaj niži ešalon, zabavljači i pelivani, dalmatineri - paradni psi jakih žlijezda, obavezna rekvizita u hipnotizerskoj predstavi koja traje već četvrt vijeka. Ali, krenimo redom.

Gledam prije neki dan bandu taksista ispred beogradske željezničke stanice, u sačekuši na jedan od ona tri međunarodna voza koja još uvijek dobacuju do srpske prestonice. (Uz svo poštovanje suvereniteta Crne Gore, voz za Bar i dalje u sebi knjižim kao domaći saobraćaj!) Zauzeli ti divlji taksisti prostor kojem regularni taksisti ne mogu ni da priđu, razbaškarili se u svojim prepoznatljivim fizionomijama, da baš tako, ispred svojih sumnjivo stečenih mercedesa i audija, i pitam se kako su izgledali po frontovima u Bosni i Slavoniji, u patriotskim pljačkama, dok su kao arkanovci i obilići branili Kosovo. Jer, to je taj svijet parazita i reketaša, danas raspoređen od ugostiteljskih do ministarskih pozicija.

Živim u zgradi u centru Beograda gdje već godinama lokali u prizemlju prelaze iz ruke u ruku likova iz podzemlja, nelegalno ruše i pregrađuju, i danju i noću. Nema te instance kojoj se možete obratiti, jer sve je korumpirano, od opštinskih komisija i komunalne policije, do gradskih i republičkih ministarstava. Uostalom, ako može da prođe kaubojština zvana Beograd na vodi, šta znači jedan kafić ili samoposluga, vinoteka ili restoran nekog kriminalca koji pere pare, i uredno plaća reket onima iznad njega, tvorcima tog istog Beograda na vodi koji će se kroz nekoliko godina, u realizaciji, svesti na kockarnicu, balkanski Las Vegas u okruženju jevtinog bijelog roblja. Ne zavaravajmo se, Srbija je postala eldorado svjetskih hohštšaplera velikih formata. I zato nije čudno da nam mladi, pametni i obrazovani bježe. Ko god može odlazi. Svuda u svijetu ima nepravde i lopovluka, ali u uređenim društvima postoji sistem koji se protiv tih pojava više ili manje uspješno bori. Kod nas je upravo sistem leglo kriminala i korupcije.

I u „Isledniku“, kao i u skoro svim vašim ranjim romanima, javljaju se slične teme: putovanje, željeznica, Pula... Pa, pišete li vi u suštini uvijek istu knjigu? I koliko je moguće izbjeći iste teme? I da li ih uopšte treba izbjegavati?

- Ne određuje izbor tema umjetničku visinu književnog djela, već dar da se tako slične pojave i situacije, koje čine naš život, umjetnički uobliče. Jer, na raspolaganju su nam uvijek iste teme u čijim okvirima se milenijumima rađaju i gase civilizacije. Ljubav i mržnja, život i smrt, dobro i zlo... Pišem o onome što čini moj svijet. Da mi je djeda bio pilot, a ne željezničar, u mojim romanima bi bilo više aviona nego vozova. Da sam odrastao u Đevđeliji, a ne u Puli, bilo bi više Grka nego Italijana. Međutim, u „Isledniku“ se pored Pule, Beograda, Rijeke, Beča, Budimpešte, javlja i Solun. Priča o Solunu je jedna od nosećih linija „Islednika“. A pored vozova, imamo i brod, tačnije parobrod kojim poslije Prvog svjetskog rata moja junakinja putuje iz Trsta, preko Pule, Zadra, Pireja u svoj rodni Solun.

Vi ste u nekom smislu vrlo neobičan čovjek. U mladosti ste bili muzičar (pratili ste Zdravka Čolića na klavijaturama), bili ste ambasador SCG u Beču. Ipak, najveći dio dosadašnjeg života proveli ste kao slobodan pisac. Zbog čega? Šta je ono što vas primorava da pišete?

- Ne mogu da izbjegnem patetiku u svom odgovoru, ali oduvijek sam znao da ću biti pisac. I kada sam se skoro profesionalno bavio muzikom, slutio sam da je to samo privremeno. Ono što je čudno jeste činjenica da se tokom gimnazije i studija nijesam bavio pisanjem. Međutim, tokom školskog raspusta na kraju četvrtog razreda osnovne škole napisao sam roman, i započeo drugi, pod snažnijm uticajem omladinske literature Žil Verna, Branka Ćopića i Ivana Kušana. Ta moja dva romana, te dvije sveske čuvam i danas. Bio je to moj zalog, obećanje samome sebi da ću biti pisac. Iz tog infantilnog zapleta - a kakav bi u tom uzrastu i mogao biti nego naivan i infantilan - rodio se pisac u meni.

Ne određuje izbor tema umjetničku visinu književnog djela, već dar da se tako slične pojave i situacije, koje čine naš život, umjetnički uobliče

Ništa mene ne primorava da pišem, već imam fiziološku potrebu da svijet koji u sebi nosim literarno transponujem u romane u kojima će čitaoci pronaći dio vlastitog svijeta, kao što i ja pronalazim sebe u knjigama koje čitam, i kojima se stalno vraćam. Pomenimo one najvažnije: „Maestro i Margarita“ Bulgakova, „Zenova svijest“ Itala Zveva, Kamijeva „Kuga“ i Pekićevo „Zlatno runo“...

Pripremate li se za rad na nekoj novoj knjizi? Pretpostavljam da će to biti neki svojevrsni nastavak „Islednika“.

- Neće biti nikakvog nastavka „Islednika“. Sa tim romanom sam zaokružio priču o Puli, gradu mog odrastanja, tako da će moj sljedeći roman biti nešto drugo, što bi rekli Pajtonovci, „something completly different“. Još uvijek ne znam šta bi to trebalo da bude, ali da ću to pronaći, ne sumnjam nimalo.

Nijesam pisao nikakvu istoriju...

Ova knjiga se može čitati i kao „mala“ istorija jednog privatnog života, ali i povijest o zemlji koje više nema. Koliko sam u pravu?

- U potpunosti. Jer, „Islednik“ vremenski obuhvata čitav dvadeseti vijek, pa tako i sve one naše prostore pod odrednicama raznih Jugoslavija. U fokusu je lik majke, čiji život se odvijao u tim državama. Ali, ja nijesam pisao nikakvu istoriju, već storiju jednog života koji bi ostao bezimen i zaboravljen da nije transponovan u roman. Na pozadini tog života jasno se prepoznaju prostorne i vremenske koordinate. I naravno, veliki istorijski događaji – garnirung koji sljeduje bez obzira na porudžbinu. To je onaj neizbježni couver, kao u elitnim restoranima gdje uz escajg, salvete, tanjire i čaše, ide pecivo i maslac. Nisi tražio, ali svakako ćeš platiti.

( Vujica Ognjenović )