Ekstaza svete Tereze: Mistični eros sakralnog zanosa

(U povodu petsto godina od rođenja Tereze iz Avile, španske spisateljice, mističarke i svetice 1515 - 2015)

"Skulpturu isklesanu u kamenu treba baciti niz brdo pa će, kotrljajući se, s nje otpasti sve ono što je suvišno". Ova čuvena Mikelanđelova rečenica koja ističe kreativni princip kipara da oblik treba svesti na kompaktnu formu, na zbijenost volumena, ne važi za Đan Lorenca Berninija. Za ovog talijanskog baroknog skulptora važi suprotan princip. Skulptura se stvara u otvorenim, razgranatim oblicima u čijim se kompozicionim bogatstvima najefikasnije ostvaruje čulno percipiranje djela toliko svojstveno baroknoj umjetnosti. Jedan od tipičnih primjera ovakvog koncipiranja skulptorske kompozicije jest Berninijeva "Ekstaza svete Tereze" u kapeli Kornaro u crkvi Santa Marija dela Vitorija u Rimu.

Polazište za ovu kompoziciju Bernini je našao u zapisu španske svetice u kojem ispovjedno govori o svom mističnom iskustvu sjedinjenja s Bogom. To je iskustvo posredovano anđelom koji joj se ukazao.

"Vidjela sam mu u ruci dugo zlatno koplje na čijem je vrhu gorio plamičak. Zario mi ga je u srce nekoliko puta probijajući mi samu utrobu. Kada ga je izvukao, kao da je i nju izvukao ostavljajući me u vatri velike ljubavi prema bogu. Bol je bila tako žestoka da sam glasno kriknula, ali sam istovremeno osjetila tako beskrajno blaženstvo da sam poželjela da bol potraje vječno. Nije to bila fizička nego duševna bol, iako je do izvjesne mjere obuzela tijelo. Bilo je to najslađe milovanje duše".

Ovo uzbudljivo svjedočanstvo bosonoge karmelićanke Bernini je transponirao u likovni oblik koji inventivnošću kompozicije i majstorstvom izvedbe i danas budi veliku pozornost. Talijanski je barokni majstor ostvario kompleksno djelo u kojem su likovno scenski elementi tako komponirani da se anđeo i sveta Tereza doživljavaju i kao skulptura za sebe i kao dio bogate scene koju čini veličanstveni barokni ambijent kapele Kornaro. U kapeli je sve usredotočeno na glavni događaj, na mističnu ekstazu Hristove zaručnice.

Jedna od odlika baroka bila je potreba da se skulptura ukomponuje u arhitekturu ne kao dekorativni nego kao vitalni element, da se takođe uskladi sa slikarstvom stvarajući tako dojam organskog jedinstva cjeline ambijenta, slično onom konceptu objedinjavanja umjetničkih izraza što će ga kasnije Vagner označiti kao "Gesamtkunstwerk".

Bernini je domišljato i profinjeno koristio efekat svjetla, posebno važnog za barokni umjetnički izraz. Dnevna svjetlost osvjetljava skulpturu odozgo, s prozora iznad oltara koji je nevidljiv za promatrača. Na svodu kapele naslikan je u efektnom iluzionizmu nebeski prostor s anđelima što je na ingeniozan način povezano sa stvarnim osvjetljenjem skulpture. Tako je zanimljivost koncipiranja cijelog prizora dobila spektakularnu dimenziju. Dugi zrakasti oblici zlatne boje u pozadini kipa simbolički materijaliziraju nebesku svjetlost dajući mističnost i dinamiku skulptorskoj kompoziciji. Na ovaj način osvijetljena scena sa svetom Terezom i anđelom čini prizor nad oltarom gotovo nestvarnim, pretvarajići realnost skulpture u uzbudljiv privid.U kapeli su uspostavljene simboličke pozicije. Nebeski, sveti prostor sa Terezom u ekstazi i zemaljski, profani, gdje se u nišama sa strana kapele nalaze isklesani likovi porodice Kornaro. Uz kipove članova porodice, posjetitelji u crkvi posmatraju događaj nad oltarom te tako i oni postaju svjedoci svetičinog mističnog zanosa.

Ono što čini Berninijevu skulpturu posebno intrigantnom jest profinjenost sakralnog erotizma kojim je prožeto ovo remek djelo barokne umjetnosti.

Iako se radi o hrišćanskoj temi u skulpturi nalazimo odjek klasičnog mita o Kupidonu i Psihi koji zasigurno nije bio nepoznat talijanskom majstoru.Tereza je prikazana u opuštenoj pozi u redovničkoj odori blago zabačene glave unazad, odsutnog lica, poluspuštenih očnih kapaka i blago otvorenih usta iz kojih kao da isčezava dah ekstaze. Svetica izražava duboko proživljavanje putenog zadovoljstva. Predanost tom stanju ogleda se i u rafiniranim detaljima, u opuštenoj ruci i bosom stopalu što gotovo bez težine vise s ruba oblaka. Odsutno lice, ruka i stopalo u finom su odnosu s dinamikom nabora Terezine haljine. Nabori postaju svojevrstan materijalni odraz, simbolički ekvivalent duševne konvulzije prouzrokovane snažnim mističnim iskustvom. Takođe se čini kako se svetičino tijelo stopilo s redovničkom odorom pa se rastače od unutarnjeg plamena njenog uzbuđenog bića. Svetica je prožeta radošću blažene boli.

Ali Berninijeva se profinjena invencija ne usredotočuje samo na Hristovu zaručnicu. Anđeo koji se finom kretnjom sprema da joj zabode strelicu u srce ima posebnu važnost u kompoziciji. On je više nalik zemaljskom muškom adolescentu nego bespolnom božjem biću. Suptilna lascivnost ove figure ogleda se u napola otkrivenim prsima i goloj ruci u kojoj drži zlatnu strelicu. Nabori anđelove odjeće nalik su plamenima vatre, plamenima erosa što će zapaliti Terezinu dušu. Anđeo se dvosmisleno smješka. Ne doima se samo kao posrednik, kao puki izvršitelj zadane radnje. On sudjeluje u svetičinom užitku. Naslađuje se njenim zanosom. Radosni smješak anđelovog lica pomalo je osjenčan perverznim uživanjem u radnji koju obavlja. Lijevom rukom gole podlaktice nježno podiže rub Terezine haljine kako bi otkrio grudi zanešene redovnice. Čini se kao da će zavući prste pod kožu njenog uzbuđenog tijela. Zabadanje zlatne strelice u Terezino srce istovremeno stvara bol i slast. Rana na svetičinim prsima postaje izvor naslade, razbuktali cvijet mističnog erosa njene ekstaze.

Oni skloni frojdovskom tumačenju Berninijeve skulpture nazivajući stanje svete Tereze "orgastičkom ekstazom" u svojoj pedantnoj analizi detalja kompozicije utvrdili su kako strelica u anđelovoj ruci nije usmjerena prema svetičinim prsima nego prema "Venerinom brijegu" zabranjenom mjestu Terezinog tijela. Bilo bi potrebno napomenuti kako je ovaj detalj ustvari više posljedica formalne zakonitosti likovnog koncepta kompozicije (za umjetnost baroka karakterističnih dijagonalnih smjerova), nego što bi to bila Berninijeva svjesna namjera smjelog provociranja.

Međutim, pažljivo promatranje skulpture otkriva jednu paradoksalnost koja snažni dojam cjeline čini još zanimljivijim i složenijim. Dok se anđeo tek sprema odaslati zlatnu strelicu sveta Tereza se nalazi u dubokoj nesvjesti svoga zanosa. Moglo bi se pomisliti, pozivajući se na Terezin citirani zapis, da joj je anđeo već bio zario strelicu u prsa pa je njegov pokret prikazan na skulpturi samo pokret radnje koja se ponavlja. Ali anđelova lijeva ruka podizanjem ruba svetičine haljine upravo potvrđuje da se prvo zabadanje strelice tek treba dogoditi. Prsa se trebaju otkriti da bi se u njih zabola strelica. Ako se strelica može zabosti u tijelo i kroz svetičinu odoru onda je podizanje haljine lijevom anđelovom rukom neuvjerljivo i pokret gubi opravdanje.Svjesno ili ne Bernini je na ovakav način postigao zanimljiv efekat što posebno doprinosi čulnom djelovanju skulpture. Radnja koja se tek treba dogoditi na kipu dogodila se u biću promatrača kompozicije. Tako je promatračevim posredovanjem ostvareno jedinstvo mjesta, vremena i događaja.

Čežnja prema Gospodu, kojom su prožeti zapisi svete Tereze, ta snažna "ispovijed duše" majstorski je isklesana u mramoru. Ovjekovječen je izraz neraskidivosti sakralnog zanosa uz svu strast i bol potpune predaje što se oslobađaju u svetičinoj čistoj vjeri. "I uša se prostrijeljena zauvijek s Tvorcem srodi".

( Dimitrije Popović )