Timurov sofizam

Riječ je dakle o specifičnom obliku terapijskog etno-turizma koji na (makar namjeravano) duhovit način kombinuje ono čega više nema sa onim čega nikad nije bilo, ne bi li prodao ono što ne posjeduje onima kojima to ne treba. Hvale vrijedan Timurov sofizam.

Uvijek me je iritirala ustaljena strategija dijaloga mog prijatelja iz osnovne škole koju ne mijenja ni danas, kad god ostane bez argumenata u prilog svojoj tezi - “Samo sam se šalio da vidim koliko ćeš da izludiš”. Nervira me iz više razloga. Prvi je što potcjenjuje moju inteligenciju, zatim što precjenjuje moju moć samokontrole, potom što iznevjerava osnovu svakog odnosa i dijaloga - povjerenje, i konačno što je fora trula. Šala naprosto nije smiješna, a time ni uspjela, čime na koncu prestaje biti šalom. Osim što je grožđe kiselo, ti si još blesava da povjeruješ da se meni čini slatkim. Ma nemoj.

Timurov sofizam (sofizam - namjerna logička pogreška koja ima za cilj da zbuni ili obmane sagovornika), nazovimo ga tako, osim što nastoji da zloupotrijebi logiku, istovremeno je vrlo sebičan i nedžentlmenski potez - uskraćuje užitak u pobjedi i forsira žalosni privid, zarad tetošenja povijeđenog ega ignorišući očito, odbijajući da prizna poraz ili se oglušujući o bit dijaloga - dolaženje do istine, pretenciozno rečeno.

Skupa smo se vraćali iz škole 12 godina i za to sam vrijeme uspjela da razvijem nekoliko manevara kojima bih ili zaobilazila ovu trapulu, ili ulazila u otvoren sukob svim raspoloživim sredstvima, ili jednostavno prekidala razgovor, u zavisnosti od teme, vremena ili količine strpljenja kojima bih u tom momentu raspolagala.

Kada sam pročitala promotivni, sad već skoro viralni oglas Etno sela Montenegro - Centra za rehabilitaciju ženske psihe, prva mi je pomisao, kao i većini pretpostavljam, bila da se neko šali. Trapavo, sa previše entuzijazma i premalo elegancije, robusnim brdskim humorom u pokušaju, neuspjelo žonglirajući stereotipima. U najkraćem, neke su se mudre glave dosjetile da na vrhu planine u kolibama bez struje i vode liječe žene - pacijentkinje dakako, od bolesti savremenosti tako što će ih stavit u opanke njihovih čukunbaba i opučit od rabote za pretjerane pare, ne bi li tako spoznale smisao života, svrhu postojanja i misiju žene, te na taj način i uz nesebičnu pomoć domaćina, našle sreću i spokoj u ovom surovom i posrnulom svijetu. Riječ je dakle o specifičnom obliku terapijskog etno-turizma koji na (makar namjeravano) duhovit način kombinuje ono čega više nema sa onim čega nikad nije bilo, ne bi li prodao ono što ne posjeduje onima kojima to ne treba. Hvale vrijedan Timurov sofizam.

Čekam poentu - poente nema. Oglasiše se poslije par dana genijalni tvorci ovog samoubilačkog marketinškog poteza čiji je najsvjetliji momenat reagovanje Ministarstva za ljudska i manjinska prava, tugaljivom izjavom u Vijestima i kao bajagi nagradnom igrom za najbolji komentar. Ma nemoj. Evo mog favorita, za svaki slučaj: “Ko vas je slagao da je muški šovinizam super ideja za marketing?”, ili recimo: “Kad dođem, možete li da mi oduzmete pravo glasa?” Što je bilo, nisu u skladu sa propozicijama konkursa? Ili ste se šalili i za nagradni komentar?

Nijesmo muški šovinisti i puno volimo i poštujemo žene prije svega zbog svojih žena, kćerki i majke”, poručuje Milonja Blagojević, jedan od tvoraca ove promućurne promidžbene ideje u odgovoru na novinska pitanja. E pa i ovo je, drugovi turistički trudbenici avangardnog duha - seksizam. Uz rizik da se ponavljam opet tvrdim - društvo koje misli o ženi prvenstveno na relacioni način - kao o majci, sestri, kćeri, ljubavnici, itd, pokazuje da suštinski ne prepoznaje i ne prihvata ženu kao biće za sebe, kao punopravnu građanku, kao samostalan politički, ekonomski i društveni subjekt. Nesposobnost da se o ženi misli van odnosa sa porodicom i muškarcem svjedoči da je u takvoj društvenoj svijesti ona i dalje biće za drugog koje jedino u relaciji dobija smisao i vrijednost. Tako da đavo ponio “objašnjenje Sumatre”, možda bi bolje bilo da niste ništa objašnjavali, sad će ispast da stojite pri svakom slovu proslavljenog oglasa. Moj drug Timur se bar nije iscrpljivao naknadnim racionalizacijama i opravdanjima.

U društvu siromašnom, traumatizovanom, iscrpljenom i krajnje nepovjerljivom, kakvo je ovo naše, najčešći je modus očuvanja statusa quo pronalazak žrtvenog jagnjeta i iživljavanje nad njim. Ova omiljena društvena igra fašista svih boja i epoha često se igra i na domaćem terenu, a dres jagnjeta najčešće nose najranjiviji, kod nas uglavnom žene i “pederi”. Još ako može da se zaradi na tome, ili ako se čovjek može “slatko nasmijati u ovim tmurnim vremenima” kako organizatori poručuju, onda je to pun marketinški pogodak. Muškarci znaju zašto.

( Paula Petričević )