Užas u Suruču: Duhovi koje je Erdogan dozvao
„Svako ko se par dana zadržao na granici mogao je da posmatra kako islamističke grupe koriste pogranične djelove Turske da se povuku ili da liječe povrijeđene borce"
Bio je to najkrvaviji teroristički udar u Turskoj u posljednje dvije godine, a ako se sumnje potvrde – prvi koji je izvela Islamska država. U eksploziji u južnom gradiću Surudžu poginula je najmanje 31 osoba, više od stotinu je povrijeđeno. Stradali su uglavnom mladi sekularni Kurdi koji su krenuli u Kobane, kurdski grad u Siriji, udaljen samo desetak kilometara od Surudža. Oni su htjeli da pomognu u obnovi Kobanea, koji je za Kurde grad-heroj jer je tamo odbijena višemjesečna ofanziva terorista Islamske države.
Nakon napada oko hiljadu pretežno Kurda protestovalo je u centru Istanbula jer smatra da vlast Redžepa Erdogana odbija da povede borbu protiv džihadista kako bi ovi potisnuli Kurde u Siriji i Iraku. To efektno u jednom podnaslovu sumira portal nedjeljnika Špigel: „Erdogan može da živi sa Islamskom, ali ne i sa kurdskom državom.“
Dva ugledna njemačka lista – konzervativni Frankfurter algemajne cajtung (FAZ) i ljevičarskiTagescajtung (Berlin) – donose dopisničke tekstove iz Istanbula pod istim naslovom: „Duhovi koje je Erdogan prizvao“. FAZ primjećuje da je, za razliku od prethodnih napada kada je vlada u Ankari smjesta okrivila sirijski režim Bašara al Asada, sada nemoguće okriviti Damask jer sve ukazuje da je samoubilački napad izvela Islamska država. To može biti nezgodno za predsjednika Erdogana. Jer, kako piše list, potpuno je izvjesno da je Turska sistematski pomagala Islamsku državu dok se ova borila protiv Kurda.
„Svako ko se par dana zadržao na granici mogao je da posmatra kako islamističke grupe koriste pogranične djelove Turske da se povuku ili da liječe povrijeđene borce. Hrabri turski novinari su posljednjih mjeseci makar djelimično dokazali da su turske tajne službe bar do 2013. isporučivale oružje i municiju islamističkim grupama u Siriji ili žmurile na isporuke koje su obavljali drugi“, navodi FAZ.
Iako nije dokazano da je Turska direktno naoružavala baš Islamsku državu, „postoji bojazan da Turska neće moći da se oslobodi islamističkih duhova koje je prizivala protiv Asada. Turski publicista Mustafa Akjol govori o pakistanizaciji Turske. Podsjeća da je vlast u Islamabadu takođe jednom vjerovala da može da podržava islamističke Alahove ratnike u Avganistanu, a da istovremeno sačuva svoju zemlju od patnje. Taj pokušaj je u Pakistanu neslavno propao – da li isto prijeti Turskoj?“
Tagescajtung piše: „Indiferentni odnos vlade u Ankari prema Islamskoj državi već dugo opterećuje i odnose sa SAD. Zvanično se Turska pretvarala da podržava međunarodnu koaliciju protiv islamista dok je zapravo odbijala da pruži praktičnu pomoć. Posebno se to vidjelo na primeru Inčirlika, američke vojne baze u blizini ratnih područja u Siriji i Iraku, koja ne smije da se koristi za vazdušne napade protiv IS. Stoga za Kurde u Turskoj i Siriji vlada u Ankari snosi dio odgovornosti što je IS ojačao. Sve su glasnije optužbe da tajne službe dozvoljavaju slobodno kretanje pristalica IS po Turskoj.“
„Cijela zemlja zatvor za novinare“
Švajcarski Noje ciriher cajtung donosi duži intervju sa Ahmetom Sikom, jednim od novinara koji su razotkrili da je turska vlada snabdijevala islamiste u Siriji oružjem. Nakon što je njegov tekst objavljen u listu Čumhurijet, predsednik Erdogan javno je tražio da se glavni urednik osudi na dvije kazne doživotnog zatvora. Da li se Sik plaši posljedica nakon svog teksta? „Ne, od roditelja sam naučio da nazivam stvari pravim imenom. Erdogan je loš čovjek i kriv jer je oružjem podržavao neke protivnike režima u Siriji i tako se aktivno upleo u tamošnji građanski rat. Ako neko treba da se plaši posljedica, onda je to sam Erdogan.“
Sik je već proveo čitavu godinu u istražnom zatvoru zbog rukopisa knjige o uticajnom propovjedniku Fetulahu Gulenu koji živi u američkom egzilu, ali i dalje ima veliku moć u Turskoj i u međuvremenu je u otvorenom sukobu sa Erdoganom. Kaže da je psihološki pritisak u zatvoru bio ogroman, ali da ne želi da drami o tome: „Bio sam i tada poznati istraživački reporter pa nisam tek tako zaboravljen u zatvoru. Ima na stotine kolega koje su u zatvoru u mnogo lošijim uslovima i za koje se niko ne zauzima.
“Novinarku Noje ciriher cajtunga je zanimalo i zašto je Sik jednom rekao da u Turskoj nisu problem novinari u zatvoru nego oni na slobodi? „Cijela zemlja je za nas novinare jedan veliki zatvor. Niko ne mora da nas hapsi. Cenzurišemo se sami iz straha od gubitka posla. Kolege pišu ono što njihovi pretpostavljeni očekuju. Bilo mi je teško da se vratim profesiji nakon boravka u zatvoru, niko nije htio da me zaposli. Novinar koji se zalaže za ljudska prava i za svoja sopstvena prava važi kao neko ko ide uz dlaku i samo pravi probleme.“
Na kraju intervjua novinar Ahmet Sik kaže: „Kao i svaki novinar već sam razmišljao o tome da napustim ovo zanimanje i otvorim restoran. Ali bavim se ovim poslom već 25 godina i ništa ljepše ne mogu da zamislim. Hoću da izvještavam do kraja života – i zbog moje ćerke. Jer ja svakako neću doživjeti pravu demokratiju u Turskoj, ali ona možda hoće.“
( Deutsche Welle )