Zlatousti narcis

(Gebels: biografija - Goebbels: A Biography; Peter Longerich; preveli: Alan Bens, Džeremi Nouks, Lezli Šarp; Random House, New York, 2015; 992 str. )

Krvniku je, u retrospektivi, najlakše pripisati poremećaj ličnosti, dok bi društvene okolnosti, koje su ga u stvari oformile, tada trebali ostaviti po strani. A posebno ako se radi o političaru, jer se na taj način najrazumnije distancirati od aksioma da, zapravo, samo suštinski neprilagođene individue mogu da se bave kontemplacijama o vlasti i budućim velikim promjenama sa sobom na čelu neke partije. Ako ("taj nepodnošljivi") termin "čovječanstvo", prema Aleksandru Hercenu, ne označava apsolutno ništa određeno, onda bi, shodno tome, "politika" trebala da zamućuje koncepte o inherentnim principima vlasti, statusa i moći; jedino sigurno što se može reći o njoj jeste da ona značajno, i to ne nabolje, transformiše ljudsku psihu.

Nacionalsocijalizam, kao klasična politička struja što za cilj vidi društveni napredak, za nesreću je nastao u najgorem vremenu uzrokovanim groznim ratom i njegovim posljedicama na poraženi njemački narod. Istorijama o nacističkim vođama, kao što je, recimo, Psihopatski bog: Adolf Hitler (1977) Roberta Vejta, distancu od neskrivenog ludila hladnoratovskog svijeta obično predstavlja puko nabrajanje anamneza poznatih nacista: možda je Gebels imao ćopavu nogu, a Hajnrih Hofman deformisana leđa, dok je Hitlera vozio patuljak, međutim to nipošto ne znači da su nacisti psihički ikada bili i ovlaš lucidni. Kad je politika u pitanju, očito je vrlo važno razdvojiti lude od normalnih.

Longerihov Gebels je predstavljen kao narcisoidna ličnost pod okriljem dominantne majke zbog čega u djetinjstvu nije u potpunosti uspio da razvije vlastitu personalnost. Takvim osobama psihoanalitičari pripisuju potrebu da vječito traže izvor prepoznavanja i hvalospjeva od strane drugih kako bi očvrsnuli sopstveni identitet, a koji je Gebels, barem u početku, smatrao neadekvatnim.

Ovo je zanimljiv ako već nije tačan pokušaj objašnjenja ne baš kompleksne ličnosti Jozefa Gebelsa (1897-1945), ministra nacističke propagande, s tim da je osoba koja je docnije, navodno, zamijenila njegovu majku bio Adolf Hitler. Kako god bilo, Gebels u ekstenzivnom dnevničkom materijalu od 1923. do 1945 (integralno dostupan tek od 2008), isprva vrlo rijetko oponira svom vođi i pored toga što su u startu bili u vidljivom političkom raskoraku. Prema Longerihu, transfer uloge spasitelja na drugu osobu, daleko istaknutiju od nje, kao i želja za idealnim simbiotskim spajanjem s tom individuom, išla je pod ruku s Gebelsovim narcisoidnim poremećajem. Odnosno, Gebels se jedino mogao osjetiti velikim u slučaju da ima stalnu potvrdu od idola kog je sâm izabrao. "...Čitava nacija ga voli", kazao je u govoru 1935, na Hitlerov 46. rođendan, "zato jer se u njegovim rukama osjeća sigurnom poput djeteta u majčinom zagrljaju."

Nema sumnje da je narcisoidni poriv za priznavanjem bio glavni pokretač Gebelsove karijere, no to se u manjoj ili većoj mjeri isto može pripisati bezmalo svim ljudima na vlasti, kao i onima koji to žele da budu. Kao kod njih, i kod njega su se manifestovale primarne karakteristike date adikcije: taština; neumitna opsesija poslom; bezrezervna samopotčinjenost idolu; prezir prema drugim ljudskim vezama; kao i volja da sebe smjesti izvan generalno prihvatljivih moralnih normi prilikom ostvarivanja vlastitih ciljeva.

Samokritički i samorefleksivni Gebelsovi dnevnici u jesen/zimu 1923-24.g. otkrivaju sliku o piscu bez kompasa, izolovanom od ostalih, u stalnoj borbi sa katoličkom vjerom, prosječnog u svemu, politički vrludavog i u neskladu s bilo kojim gledištem, katkada čak i ophrvanog suicidalnim očajem, služeći se maničnim dnevnim zapisivanjem kao načinom da ličnu krizu stavi pod kontrolu. Dnevnik je bio njegov "najbolji prijatelj", napisao je. "(...) Ne postoji niko kome sve ovo mogu reći."

Naravno da će kasnije, na političkom vrhuncu, uvidjeti koliko će u budućnosti vrijediti njegove zabilješke, pa će dnevnici najedanput postati proračunatiji i samobitniji; u to ime, sa njemačkim izdavačem ugovoriće njihovo objavljivanje na 20 godina poslije smrti.

Longerih (Himler; Holokaust) koristi pomenuti dnevnički materijal od 32 toma za temelj ove biografije, upoređujući Gebelsove zapise s time kako su drugi njegovi savremenici gledali na iste događaje, na taj način dolazeći do načelno objektivne slike o svom protagonisti.

Pa i kad se upoznao sa Hitlerom (prvi put ga je uživo vidio 12. jula 1925), Gebels je sebe smatrao socijalistom, komunistom u duši, misleći da bi Njemačka trebala da slijedi primjer ruske Revolucije i njenog vođa Lenjina, kog je držao za Jevreja. Obožavao je Dostojevskog i Tolstoja; čak je nosio svoju omiljenu radničku jaknu. No, čim je pročitao prvi dio Hitlerove Moje borbe zapitao se: "Ko je ovaj čovjek? Polu-proleter, polu-bog! Je li ovo uistinu Hrist ili tek Jovan Krstitelj?" Poslije neke vrste dogovora sa Hitlerom, Gebels će oženiti Magdu 1931. Adolf je takođe simpatisao Magdu, no vjerovatno ne u romantičnom smislu; sa njom je u osami znao da provodi sate čega je Gebels i te kako bio svjestan, premda se nije miješao u to prijateljstvo. Na kraju će Gebelsi ostati u bunkeru i žrtvovati šestoro djece, jedini iz Firerove klike što će to uraditi. Iz Gebelsa će vremenom empatija apsolutno iščiljeti; njegov propagandni mit o Fireru će ogubati njemačku svijest i u skladu s tim bez ikakve samilosti on će početi da izdaje naloge za istrebljenje čitavih naroda, kao što su Jevreji i Sloveni. Politika će od čovjeka načiniti automatona sa pozajmljenim razmišljanjem. Izgledalo je da je Hitlerova smrt učinila da i njegov život sasvim izgubi na značaju.

Hitler, u isti mah, nikada nije dao Gebelsu onoliku vlast koju je ovaj zagovarao u svojim dnevnicima. To je i nazanimljiviji dio ove inače prilično suvoparne i kabaste, mada i neprocjenjive, hronološke biografije. Razlog za to je što ona razbija neke mitove stvorene od ranijih istoričara Trećeg rajha, kao što je Hju Trevor-Roper. On je u Posljednjim Hitlerovim danima s razumnim divljenjem Gebelsa nazvao "možda jedinim nacističkim intelektualcem". U suštini, Gebels je za javnost bio visoko kotirana, ali u stvarnosti najvećma marginalna ličnost, koju Hitler očevidno i nije uzimao za ozbiljno. Kao što pokazuje Longerih, Gebels nije bio upleten u pregovore za etabliranje Hitlerove i fon Papenove vlade, niti je bio obaviješten o kraju "naci-revolucije" u julu 1933. O "Noći dugih noževa", 30. juna 1934, nakon što je Hitler pobio separatističko paravojno krilo svoje stranke, Gebels je obaviješten tek poslije.

Onda mu je tek uzgred saopšteno o njemačkoj intervenciji u Španskom građanskom ratu, dok, u novembru 1937, nije ni bio prisutan dok je Hitler predstavljao dugoročne ciljeve svom ministru vanjskih poslova i vojnim starješinama. Gebels je takođe bio zatečen zaključivanjem Naci-Sovjetskog pakta u avgustu 1939. (direktni preduslov za napad na Poljsku). Takođe je kasno saznao za napade na Skandinaviju i SSSR. A kad je proglašen totalni rat, za šta se on svojski odavno zalagao, Gebels nije inkorporiran u novostvoreno tijelo s pravom odlučivanja, u Komitet Trojke. I iako je s vremena na vrijeme kritikovao Hitlerovo ponašanje, Gebels, u skladu sa pravilima političkog poltronizma, nikada nije napravio ozbiljan pokušaj da se usprotivi lideru i ubrzo bi mu odista oprostio sve njegove greške i slabosti.

Reklo bi se da ovdje nema nikakve misterije: gladan čovjek kao i svaki drugi.

( Ratko Radunović )