Đed sa okupatorima

Moj đed Milutin stajao je pored Piricija Birolija na jednom balkonu u Cetinju. Stajao je u stavu mirno, a na sebi je imao italijansku vojnu uniformu, iako je bio zakleti antifašista. Njegova sestra Jelica poginula je u ratu i bila nosilac spomenice, a dva starija brata Veljko i Ilija takođe su učestvovali u narodnooslobodilačkoj borbi.

Za vrijeme Božića u Italiji se skoro na svakom tv kanalu prikazuju filmovi o Isusovom stradanju. U Crnoj Gori, 13. jula se prikazuje istoimeni film i čini mi se da televizije „ispune“ svoju antifašističku dužnost tako što taj film prikažu jednom godišnje. Cijela Crna Gora je bila mobilisana za potrebe snimanja tog filma koji i danas svjedoči o anti-fašističkom ustanku, kao i o stradanju stanovništva u bratoubilačkom ratu koji je uslijedio nedugo nakon tog datuma.

Ako se može oprostiti Orsonu Velsu što je u Neretvi glumio Četnika, mogu i ja oprostiti mom đedu Milutinu što je glumio italijanskog soldata u filmu 13. jul. Čak sam i ponosan što su Crnogorci bili spremni da učestvuju u snimanju filma, da za potrebe propagiranja atifašističkih ideja obuku okupatorske uniforme.

Đed je bio vojno lice i znao je italijanski jezik, pa vjerujem da je to doprinijelo da ga u kastingu odaberu, pa je stavu mirno glumio italijanskog soldata sa oštrim vojničkim pogledom. Nakon snimanja vječito se sa svojim prijateljem Milošem Milačićem šaljivo nadgornjavao ko je bolje prošao, on koji je glumio italijanskog vojnika ili Miloš koji je za potrebe snimanja obukao crnogorsku narodnu nošnju.

Đed je italijanski jezik naučio od italijanskog vojnika koji je bio dodijeljen mojoj porodici nakon što su Parizani zarobili okupatorske vojnike. Italijan je pjevao partizanske pjesme i obavljao je fizičke poslove, a djeca su koristila priliku da nauče jezik. Pedesetak godina kasnije, moja sestra i ja koristili smo tu situaciju da u Trstu kontriramo Italijanima koji često zlurado tvrde da riječ Sloven zapravo potiče od riječi rob (schiavo). Objasnili bi im da smo mi za vrijeme rata imali roba Italijana, što im naravno nije bilo po volji.

Nakon što su ga odveli dalje, sudbina tog Italijana nije poznata. Vjerovatno ga je neko u ratu o'ladio, a svi su o njemu govorili sa simpatijama jer je bilo jasno da nije bio vičan borbi i da je silom mobilisan, da su ga nesrećne okolnosti dovele u Crnu Goru gdje je vjerovatno ostavio i svoje kosti.

Volim 13. Jul, i drago mi je da na taj datum vidim izlive ljubavi mojih prijatelja prema ideji slobodne Crne Gore. Oni to čine bez interesa, isto kao što kritikuju državu ne zato što je mrze, naprotiv, čuvaju je od onih koji je glođu krijući se iza lažnog patriotizma.

Interes je pojeo ideju 13. jula. Kad vidim sa koliko emocija pojedini ostavljaju vijence na spomenike, čini mi se da je za njih taj datum samo puka asocijacija na akcije u firmi Plantaže 13. jul. Samo to, i ništa više.

( Đuro Radosavović )