Hoće li predsjednica sjesti i u jedan od autobusa za Njemačku?

Na samom početku predsjedničke kampanje Ruža Tomašić na zagrebačkoj je špici popila kavu s Kolindom Grabar Kitarović, pa zatim novinarima izjavila: "Znam da joj je u Hrvatskoj kao na Marsu, i ja sam to prošla".

Ne treba onda čuditi što hrvatska predsjednica troši dane intenzivno se upoznajući s "Marsovcima".

Nakon što je obišla šatoraše, posjetila vojnike i primila političke stranke, u proteklih nekoliko dana pentrala se po kombajnu sudjelujući u slavonskoj žetvi pšenice, potom lijepila keramičke pločice u kninskoj crkvi, pa se popela na ribarski brod i cijelu noć izvlačila mreže, a evo, danas je na Pantovčak pozvala čak i predstavnike udruge Franak.

Upoznala je iz prve ruke poljoprivrednike, radnike i seljake u kampanji kakvu dosad nismo vidjeli ni od jednog njezina prethodnika.

Franjo Tuđman se postavio iznad svog naroda, Stipe Mesić se hvalio da je dio naroda, Ivi Josipoviću je bilo stalo da ga taj narod jako voli.

Narodna princeza

Ali samo se Kolinda, poput narodne princeze, spustila među taj narod (kad se već nije spustila u Visoku ulicu) i u nekoliko propagandnih akcija zamijenila uloge s običnim ljudima.

Ne može im pomoći, ali ih zato može šarmirati.

Djevojčica čiji su rumeni obrazi bili izloženi šibanju vjetra godinama je bila zatočena u diplomatskim salonima i na veleposlaničkim domjencima s elitom koja upravlja svijetom, pa se morala što prije upoznati s običnim ljudima.

Turnejom po kombajnima i brodovima predsjednica Kitarović poslala je poruku da se iz prve ruke želi upoznati s problemima radnog naroda.

No, ako to doista želi, onda je zasad propustila jedan vrlo bitan, možda čak i ključan aspekt cijele priče.

Nakon druženja s radnicima, ribarima i seljacima, trebala je sjesti na jedan od noćnih autobusa koji polaze sa slavonskih i drugih hrvatskih kolodvora prema Njemačkoj i ostalim zemljama, i tamo se upoznati s onima koji bježe iz Hrvatske u potrazi za poslom i plaćom.

Bježe iz Hrvatske

Ti ljudi čine važan, zapravo sve važniji dio populacije. Pored onih koji ostaju i muku muče s pronalaženjem posla, ubiranjem plaće, prodajom proizvoda, njihovom naplatom, s komatoznom birokracijom i ubitačnim porezima, sve je više onih koji od svega toga nastoje pobjeći što dalje preko granice.

Bio bi stoga red da Kolinda, kao narodna predsjednica, zasjedne u jedan od tih autobusa i raspita se među njegovim putnicima zašto odlaze iz zemlje koja je, kako predsjednica tvrdi, na putu u blagostanje.

Tek tada bi dobila pravu sliku o hrvatskim građanima.

Ta slika možda ne bi bila romantična kao ona na pramcu ribarskog broda u svitanje, gdje joj je falio samo Leonardo DiCaprio, ne bi bila atraktivna kao skok s kombajna od 300 tisuća eura, ne bi bila pobožna kao klečanje na pločicama kičaste kninske crkve, ali bi zato dala realan prikaz ljudi koji žive na tom, kako Ruža reče, "Marsu".

Bila to mračna i depresivna, ali zato prilično realna slika.

Obećala im blagostanje

Kolinda bi vidjela ljude koji u ovoj Milanovićevoj, Karamarkovoj i Kolindinoj Hrvatskoj, u kojoj dominiraju šatoraši i stožeraši i koja je okrenuta prema 1945. i zaglavljena u 1991., ne vide svoju budućnost. Ne samo budućnost, ne vide ni svoju sutrašnjicu.

Oni bi sigurno bili presretni kad bi mogli čuti izravno od svoje predsjednice, one koja je obećala da će biti "glas naroda i boriti se za taj narod", kad misli od Hrvatske napraviti "najrazvijeniju zemlju Europske unije i svijeta".

Ako ne dobiju zadovoljavajući odgovor, mogu joj makar sačuvati jedno mjesto u autobusu.

(24sata.hr)

( Tomislav Klauški )