Morala i časti danas, nažalost, više nema

U Šekspirovoj tragediji "Julije Cezar", glavni lik je, zapravo, Markus Brutus, iako genijalni pisac svoju dramu nije tako naslovio - najveći prostor u toj istorijskoj priči pripada njemu, a u ulozi Bruta publika festivala Grad teatar upravo gleda Sergeja Trifunovića.

"Julije Cezar", u dramatizaciji i režiji Kokana Mladenovića, premijerno je izveden u ponedjeljak na sceni Svetog Stefana, a večeras ima posljednje izvođenje u Budvi.

"Središnja psihološka drama u "Juliju Cezaru" je Brutova unutrašnja borba između sukobljenih zahtjeva časti, patriotizma, odanosti i prijateljstva koje osjeća prema Cezaru”, kaže Sergej Trifunović za "Vijesti".

A to je ono što mi u predstavi "prevodimo" i kažemo: "Šta biste vi uradili kada bi jedan čovjek postao previše moćan, da li biste pokušali da ga zaustavite, makar on bio i vaš najbolji prijatelj”. Brut je bio potomak čuvenog Lucija Junija Bruta, osnivača Rimske Republike, odnosno Senata, koji je bio temelj demokrtije, prva poznata demokratija na svijetu, i branio je svoja uvjerenja. Kada je jedan čovjek toliko ojačao, kao što je Cezar po svojoj moći postao iznad svih, sve je otišlo dođavola. Brut, kao jedan platonovac, jedan stoik, osjećao je kao moralnu obavezu da ga svrgne. Bez obzira što je u ratu između Pompeja i Cezara učestvovao na Pompejevoj strani, i što ga je Cezar poštedio i postavio za svog savjetnika. Brutovo osjećanje morala i časti bilo je jače od svega. Danas, nažalost, te vrijednosne kategorije ne postoje u političkom životu".

• Brut je imao plemenite ideje u zavjeri protiv Cezara, a Kasije je želio da ga ukloni samo iz sujete i zavisti zato što on nije na tom mjestu. U predstavi, međutim, vidimo da je Kasije izdao i Bruta, što nije originalan Šekspirov zaplet?

Posljedica Cezarovog ubistva koju zavjerenici nisu mogli da predvide, a koju su upravo njegovim ubistvom htjeli da spriječe, a u stvari su je ubrzali, bio je kraj Rimske republike - narod je proključao na Cezarovoj sahrani, a plamen sa njegove lomače se oteo kontroli i ozbiljno oštetio Forum i okolne zgrade. Rulja je krenula na Bruta i Kasija, i to je bio početak serije građanskih ratova u Starom Rimu. Brut je napravio fatalnu grešku što se udružio sa Kasijem, kako bi rekao Svetislav Basara, „mala greška na početku, velika na kraju“. Ta zavjera odvela je Rimsku republiku u propast. Mi smo učinili jednu istorijsku „nepravdu“, i Šekspiru, koji se vrlo držao istorije, smo učinili "nepravdu". Po istinitom događaju, Brut i Kasije izvršili su samoubistva, okruženi Antonijevim i Lepidovim snagama. Ali, mi smo napravili da je Kasije izdao Bruta, jer se takve stvari realno stalno dešavaju kod nas. Kad vidimo političku scenu u Srbiji, recimo, ali i u regionu, vidimo ko se sve koga i koliko puta unakrst odrekao, samo zarad vlasti. To političarima nije nikakav problem, jer ih vodi samo lični interes. Danas će biti ovo, sjutra ono, apsolutno im je svejedno. Ali, pozorište nije tu da daje odgovore, nego da postavlja pitanja i da budi našu savjest.

• Ovu dramu Šekspir je napisao oko 1599. godine po istinitom istorijskom događaju, vidimo da se ta tragična pitanja revolucija, vlasti, smjene društvenih elita ponavljaju od prije nove ere do danas, a vidimo i to prastaro pitanje može li pozorište da mijenja svijet.

Dok god se postavljaju ta pitanja znači da se ništa promjenilo nije. U jednom trenutku se činilo, recimo, da je Nušić užasno arhaičan pisac, da je „pojeden“ u vremenu, a igrali smo ga sa nekim sentimentom. Onda su došle devedesete godine, i on je postao naš žešći savremenik. I danas je savremenik, ništa se ne dešava drugačije za vrijeme kralja Milana Obrenovića, nego u vrijeme ove ekipe sada. A pozorište je uvijek refleksija vremena u kojem živimo. A ako nije, onda nije pozorište. Pozorište mora da bude savremenik, i ne samo to - mora da ima svoje vrijeme u tom vremenu u kome postoji, mora da izmišlja svoje paraleno vrijeme. Znači, mora da bude i eskapizam, i šamar osvješćenja, i propovjedništvo, i kutak za poeziju, i milovanje duše...Sve, apsolutno. Jer je pozorište jedna od najkompleksnijih stvari koje mogu da zamislim u umjetnosti. Ono objedinjuje sve - i riječ, i pokret, i muziku, i sliku, i dizajn. Pozorištem se samo treba baviti, ništa više.

( Vuk Lajović )