STAV
Zlo uporno maršira
Desio se incident koji je zahvaljujući mjerama zaštite i „profesionalnom“ izvještavanju novinara postao glavna tema. Što je patnja hiljade „običnog“ naroda prema jednom premijeru koji je smislio navedenu sentencu na transparentu, a njegova država snosi veliku odgovornost za genocid
Najdominantnija slika koju sam ponijela ovog puta iz Potočara je utisak o zlu koje uporno maršira bivšom nam državom u blindiranim automobilima sa policijskom zaštitom uz podršku, takođe zaštićenih, međunarodnih predstavnika/ca. Ponijela sam zgražavanje i nevjericu zbog demonstrirane neosjetljivosti na patnju ljudi, neuvažavanja dostojanstva i nepravde prema žrtvama koja se nastavlja.
Nakon dvadeset godina „pomaka ka demokratiji“, rodbina žrtava i oni koji su se solidarisali sa njima bili su u poziciji da pod vrelim julskim suncem, okrenuti leđima žrtvama, gledaju političare na velikom video bimu sa kojeg su se, većina, dugim besjedama na „čistom engleskom“ (nije bilo prevoda) obraćala više svojim biračima nego prisutnima. Narod je ostao iza ograde u društvu likvidiranih da se muči sa bolom, jezikom, pitanjem smisla i morala.
Nakon „prezentacije svijetu“ u zaštićenoj koloni su ušli u prostor mezarja da se poklone mrtvima. Okruženi obezbjeđenjem, žurno su koračali pored grupe aktivista/kinja i Žena u crnom dok su skandirale: Odgovornost, istina, pravda za žrtve, priznajte genocid. Najglasnije, kada je prolazilo srpsko i crnogorsko rukovodstvo. Čuli su se jecaji žena. „Za jednog Srbina 100 Muslimana“, pisalo je na velikom transparentu na uzvišici. Poletjelo je kamenje, pogođen je srpski premijer.
Desio se incident koji je zahvaljujući mjerama zaštite i „profesionalnom“ izvještavanju novinara postao glavna tema. Što je patnja hiljade „običnog“ naroda prema jednom premijeru koji je smislio navedenu sentencu na transparentu, a njegova država snosi veliku odgovornost za genocid. Sve je u domenu političkih manipulacija, ljudski životi su tu bili samo potrošna roba za očuvanje posjeda onih koji dolaze u blindiranim automobilima. To je užas po mjeri neliberalizma, militarizma, patrijarhata u kojem nam treba živjeti. U tom kontekstu najveće uvažavanje imaju novokompovani evropejci, militaristi i politički manipulanti svih nivoa dobro umotani u nacionalne idntitete.
Istina je, mali ustupak žrtvama, srpskom premijeru nije omogućeno da se obrati putem videobima. Nije govorio ni crnogorski predsjednik. Možda mu nije dozvoljeno, možda se solidarisao, možda nije imao što da kaže?
Crnogorska javnost neće biti obaviještena jer po izvještavanju crnogorskih medija kao da nam tamo predsjednika nije bilo.
Slutim da se na taj način od strane režima nastavlja širenje ubjeđenja da Crna Gora u ratu u BiH nije učestvovala, a da u potaji drži svoju odstupnicu i podršku onima sa kojima su tada sarađivali. Možda to ima neke veze sa tim da je za Republiku Srpsku Crna Gora još u sklopu SCG, tako piše na graničnom prelazu sa Srbijom. Ovo nije vezano za ovu tužnu priču, ali ima potencijala za buduće priče.
Malo je nade ostalo dok se ponovo u mislima vraćam Srebrenici i pratim pisanje medija o događaju, a uporno čujem jecaje žena kojih nema u medijima. Posebno me čini tužnom uplakano lice mlade žene koja se dodirom zahvaljivala zbog glasa žena iz Srbije i Crne Gore koje su uzvikivale: Odgovornost, pravda za žrtve, priznajte genocid.
Uprkos lošim znacima, još se nadam da ću imati šansu da doživim da genocid u Srebrenici nađe mjesto u udžbenicima bivših nam država, svima sa istom interpretacijom, da Potočari budu mjesto dubokog pijeteta gdje se jedino smijete obratiti nevino stradalim žrtvama i njihovoj rodbini.
( Ljupka Kovačević )