Dileme i paradoksi

Prošle su dvije trećine mog života, možda i više (ko će znati?), a sve manje znam o svijetu koji me okružuje i sve mi brže klizi vrijeme.

Čini mi se da sam do juče držao kćerke za ruku dok prelazimo ulicu, a od ovog avgusta i najmlađa odlazi da uči i živi daleko od kuće. Imaće svoj život na koji ću, iz dana u dan, imati sve manje uticaja.

Arundati Roj na početku svog bestselera „Bog malih stvari“ zahvaljuje majci što ju je toliko voljela da je pustila da ode. Ja nisam siguran da li sam svoje kćerke „pustio da odu“ iz ljubavi ili iz nesposobnosti da ih zadržim.

Imam, dakle, dilema i kad je u pitanju sopstvena porodica , a kamoli povodom dešavanja van nje.

A dešavaju se nevjerovatne promjene, toliko brzo i nepovratno, da čovjek nema ni vremena ni pameti da razluči šta je dobro, šta nije; ko je u pravu, ko nije; ko je patriota, ko zločinac; gdje je pravda i da li ona uopšte postoji... Ljosa kaže da je globalizacija velika tekovina jer, pored ostalog, uništava nacionalizam, Čomski veli da je globalizacija porazna za napredak čovječanstva. Iza obje, sasvim suprotne tvrdnje, stoje umni, ostvareni ljudi.

Kao da se Merlinov stih “sve je laž, samo pusta laž”, trideset godina kasnije, vratio u vidu eha: “Sve je interes, samo goli interes.”

Ima mnogo argumenata za i protiv ulaska Crne Gore u NATO. Smeta jedino to što je pozitivna kampanja, povremeno, agresivna i skorojevićki razmetljiva.

Ne čudi, naravno, što zagovornici NATO integracija izbjegavaju da istaknu jedan od glavnih razloga zbog kojeg bi Crna Gora trebalo da postane članice alijanse: kad uđe u NATO prestaje jedina potencijalna opasnost (realne, trenutno, na sreću, nema) po nju – opasnost od NATO napada, iniciranog „natalitetskim“, „povijesnim“, „demokratskim“ ili nekim drugim motivom. Samo, kad (ako) se to desi proširiće se krug njenih potencijalnih neprijatelja, a to su svi oni koji ne misle ništa dobro o Americi i njenoj spoljnoj politici. Tih neprijatelja, u posljednje vrijeme, ima toliko da Amerika ne smije i nikad neće ustuknuti ni pred čim, ni pred kakvim izazovom. Jer, ako bi najveća sila na svijetu pokazala makar malo slabosti, bila bi rastrgnuta kao onemoćali lav u divljini. I onda su moguće razne kolateralne štete. A neka bilo kakva strelica namijenjena Americi samo okrzne Crnu Goru, ona će se, kao od topuza Marka Kraljevića, premetnuti nekoliko puta.

Pretpostavljam da bi za Crnu Goru bilo najbolje sa ostane vojno neutralna. Plašim se zveckanja i sopstvenog i (pogotovo) NATO oružja. Ipak, moj odgovor na pitanje prijatelja: „Što, onda, nisi poslao najstariju kćerku u neku drugu zemlju, a ne u Ameriku?“, bio je: „Tamo je dobila najbolje uslove za život i profesionalno usavršavanje!“ Jedan barski evergrin glasi: “Što će on, jadan, najgoriji za – druge!” Tako je i sa Amerikom, njena unutrašnja i spoljna politika su dvije različite priče.

U očekivanju famoznog poziva u NATO odvija se život u Crnoj Gori, gdje već četvrt vijeka vlada ista politička garnitura. Opstaje na vlasti zahvaljujući, prije svega, svom umijeću manipulacije, kao i nejedinstvu opozicije. Mnogi su očekivali da će Demokratski front (baziran na neminovnom izmirenju Crnogoraca i Srba) biti stožer promjena, ali umjesto da se oko njega okupe sve opozicione snage i ostave po strani sva neslaganja dok ne obore vlast, došlo je do ustoličenja novih lidera i opozicionog usitnjavanja. Crnogorska opozicija je, izgleda, predugo opozicija da bi mogla drugačije da funkcioniše osim kao opozicija. Možda će se sve promijeniti ukoliko je pojača ona polovina SDP-a koja je ostala uz predsjednika Parlamenta, ali je ta nada tanka i varljiva. Jer, nije jasno kojim putem namjerava da krene SDP, a ako se i uputi trnovitom opozicionom stazom, iskustvo nas uči, naći će se već neko da uskoči na njegovo mjesto.

Više vjerujem da će, kad dođe vrijeme, presuditi takozvani strani faktor koji je svjestan da od crnogorskog premijera neće imati servilnijeg saigrača, ali i da je on trn u oku njihovom poimanju demokratije pošto vlada, manje ili više nekontrolisano, punih 25 godina.

* * *

Danas je 13. jul, jedan od najčasnijih datuma u crnogorskoj istoriji.

“Happy 13th of July! 74 years ago today, my grandfather Pavle Vujović joined the Montenegrin Uprising against the Italian Nazi occupiers. As an 18-year-old, a true communist, antifascist, and Yugoslav Partisan, he was prepared to die for the freedom and equality of all the people in the world.

With the rise of the radical right in Europe nowadays, however, I can't help but wonder: has Europe forgotten?”

“Srećan 13. jul! Na današnji dan, prije 74 godine, moj deda Pavle Vujović pridružio se Trinaestojulskom ustanku protiv italijanskih nacističkih okupatora. Kao osamnaestogodišnjak, iskreni komunista, antifašista i jugoslovenski partizan, bio je spreman da umre za slobodu i jednakost svih ljudi svijeta.

Gledajući danas jačanje evropske radikalne desnice, ne mogu a da se ne zapitam: da li je Evropa zaboravila?”

Maša na svom Fejsbuk profilu.

( Milan Vujović )