Borba za neutralnost Crne Gore – borba za njenu državnost

"Znati nešto je lakši dio, teži je dio izreći to glasno.", Nikolas Sparks

NATO kampanja ne jenjava ni u danima godišnjih odmora što, čini se, ukazuje na paniku u redovima NATO propagandista uzevši u obzir približavanje "dana D", odnosno dana kada će saznati da li je njihova usiljena propaganda urodila plodom u očima briselskih učitelja.

U proteklom periodu uspjeli smo da vidimo mnoge javne ličnosti, mahom sportiste, koji su pokazali "zavidan" nivo znanja (prepisivanja?) o savremenoj geopolitici. Takođe, uspjeli smo i da posvjedočimo o njihovoj traniziciji od uspješnih, omiljenih sportista u očima naroda do marginalnih NATO promotera. Ipak, šta bi fenomen ove NATO tranzicione marginalnosti (beznačajnosti) bio bez njenog pionira i istinskog predstavnika – predsjednika Filipa Vujanovića? Saglasićemo se, doživljaj bi bio nepotpun!

Teško je povjerovati da nam je predsjednik samonicijativno pružio taj užitak da se i on samoukaže u ovoj kampanji, premda je "samoinicijativa", sublimirajući njegovo dosadašnje bivstvovanje na političkoj sceni, nepoznata riječ u njegovom rječniku.

Pominjanje crnogorskih vladara u kontekstu kampanje za NATO je u najmanju ruku degutantno. Njihovo stavljanje u retrogradni okvir ponajbolje personifikuje na šta su aktuelni promoteri NATO-a spremni zarad jeftinih dnevno-političkih poena. Rečenicom da su knjaz Danilo i kralj Nikola stremili ka razvijenim zemljama, ostaje nejasno da li je predsjednik Vujanović u svom partijskom maniru želio stvoriti pretpostavku za nove podjele, odnosno da su ostali pripadnici dinastije Petrovića stremili ka nerazvijenim zemljama? Bilo kako bilo, nije teško pretpostaviti da će kako kampanja bude odmicala, NATO promoteri stići i do Balšića i Crnojevića.

"Crna Gora je već učinila svoj izbor – država uređena po mjeri demokratije i vladavine prava u punoj afirmaciji Ljudskih Prava, prosperiteta građana i snažnog ekonomskog razvoja", izusti predsjednik Crne Gore - predsjednik koji je na krajnje sumnjiv način došao do svog trećeg (!) neustavnog mandata - mandata koji su čak i njegovi najbliži koalicioni partneri (SDP) osporavali.

Postavlja se pitanje da li je predsjednik Vujanović pri spominjanju demokratije u Crnoj Gori mislio na događaje iz svoje, skoro pa doživotne, karijere predsjednikovanja i ministrovanja.

Podsjetimo: Predsjednik Vujanović je, zahvaljujući svojoj političkoj besmrtnosti, mogao posvjedočiti o brojnim događajima koji su potresali Crnu Goru i koji čine dijametralnu suprotnost pojmu demokratije, poput nerasvijetljenih ubistava, šverca duvana u kojima je učestovao državni vrh, učešće u ‘’ratu za mir’’, enormnim stopama korupcije, nepotizma (predsjednikova supruga kao sudija Vrhovnog suda), rasprodaji najvažnijih državnih resursa, zatvaranje gotovo SVIH fabrika, kao i neizostavne izborne krađe koje su čak ostale i trajno dokumentovane zahvaljujući aferi “Snimak”. Takođe, kada se već poziva na principe i načela demokratije, valja upitati predsjednika Vujanovića zašto on, ali i njegove kolege, NATO propagandiste, izbjegavaju jedno od osnovnih obilježja demokratije – referendum o pitanju ulaska Crne Gore u tu Alijansu.

Rečenicom "pridruživanje NATO-u je najveći državni prioritet Crne Gore’’ predsjednik Vujanović je omalovažio sopstvene građane. Predsjedniče, griješite: prioritet svake države bi trebalo biti njeni građani. Dok 14 000 visokoškolaca sjedi na birou rada, dok je potrošačka korpa 800EUR, a prosječna plata 500EUR, dok se osvjedočene ubice i kriminalci šetaju na slobodi, dok gladni radnici štrajkuju - glađu, dok su djeci političara prva zanimanja investitori, Vi smatrate da je osnovni prioritet Crne Gore ulazak u jednu vojnu organizaciju. No, čini se kako ovakva retorika nikoga više i ne čudi. A i što bi. Kad neko uživa gotovo tri decenije u blagodetima i čarima državnih jasala, sasvim je izvjesno da će početi da i da razmišlja upravo kroz te svoje benefite, potpuno otuđen od naroda i stvarnosti.

Kod spominjanja bezbjednosnih rizika treba istaći da su ti rizici umnoženi upravo u onim zemljama koje su članice NATO-a. U prilog ovoj tezi idu teroristički napadi u Španiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji, ali i SAD-u. Sa druge strane, neutralne članice Evropske unije gotovo da se ne susreću ni sa kakvim terorističkim prijetnjama. Zbog očitog pokušaja manipulacije građanima važno je istaći sljedeće: ulazak ili neulazak Crne Gore u NATO nema apsolutno nikakve veze sa (ne)ulaskom u Evropsku uniju. Dakle, članstvo u EU ne podrazumijeva a priori članstvo Crne Gore u NATO savez. Kao dokaz ovoj tvrdnji nameću se najrazvijenije, a ujedno i neutralne članice EU: Austrija, Švedska, Finska, Malta, Irska i Kipar.

Što se tiče stranih investicija i navodnog ekonomskog prosperiteta koji bi uslijedio ulaskom u NATO, itekako je važno naglasiti da su zemlje poput Bugarske, Rumunije, Albanije, Hrvatske, Grčke, Španije i Portugalije članice NATO saveza. Naravno, sve to ne bi bilo čudno da gotovo sve navedene zemlje nemaju zajednički problem – ekonomiju koja grca u dugovima, odnosno visok spoljni dug čiji se kraj ne nazire, čak ni pored ‘’blagodeti’’ koje im pruža članstvo u ovom savezu. Štaviše, mnoge od njih bilježe pad BDP-a u odnosu na period prije članstva u ovoj vojnoj organizaciji.

Iako je Crna Gora uvijek dobijala u ratu, a gubila u miru, naši državnici kao da ne znaju, ili ne žele da izvuku pouke iz toga. U današnjem svijetu repolarizacije geopolitičkih odnosa, Crna Gora sebi ne smije dozvoliti taj luksuz da nanovo srlja i pravi pogrešne poteze. Na kraju, predsjednik Vujanović bi trebalo znati da je borba za vojnu neutralnost Crne Gore, upravo borba za njenu državnost. Borba za očuvanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta. Borba da sačuvamo našu slobodarsku, nezavisnu tradiciju.

Ako nam nije bilo dovoljno ratovanja, onda nas istorija nije ničemu naučila.

Član UO Pokreta za neutralnost Crne Gore

( Vladislav Dajković )