Teže teme i tišina koja ječi

Uskoro će na Belefu biti izvedena predstava „Peti park“ Borisa Liješevića. Problem: kapital je postao važniji od života, kaže Liješević. Uklanjanje, odnosno uništavanje parka na Zvezdari sprečavali su građani, koje su podržali i mnogi umjetnici, među njima grupa Beogradski sindikat i pisac Marko Vidojković.

Dio glumačke ekipe, Svetozar Cvetković čak kaže da se tom predstavom predviđaju neka veća dešavanja poput Beograda na vodi. Tom projektu suprostavlja se veći dio intelektualne elite Beograda, i to javno.

U cijeloj Evropi se vodi borba između „investitora“ i građana, a poligon za bitku su najčešće parkovi i zgrade koje se preko noći proglašavaju kao nefunkcionalne i nepotrebne. Dok podršku pobunjenim građanima najčešće daju umjetnici, svjesni svoje obaveze i odgovornosti kao istaknuti članovi društva, u Crnoj Gori umjetnici bježe kao „opareni“ od bilo kakve podrške građanima, bilo da je riječ o rušenju Kina Kultura, bušenju Gorice, deponiji u Beranama ili rušenju hotela Crna Gora.

Zašto umjetnici bježe „kao opareni“ od tih tema, zašto im je prevruće da se uključuju u te priče, upravo zato što ne žele da se ističu nigdje osim u situacijama koje mogu da im donesu profit ili ih približe funkciji koju su pikirali. Zato naših „umjetnika“ nigdje nema, demode im je da podrže bilo koju građansku inicijativu ili nedajbože pobunu. Njihov plan je pritajiti se, čekati poziv neke bliskoinostrane književne kolonije i otići na put koji će finansirati Ministarstvo kulture. Zatim pomprezno objaviti u Pobjedi da su tri stiha od po tri strofe poznatog crnogorskog pjesnika ili pjesnikinje prevedena na tri strana jezika, zaboravljajući da napomenu da je sve to poguralo Ministarstvo kulture, nagradivši (ne)angažovanost i tišinu koja ječi iz usta crnogorskih umjetnika. Savremeni crnogorski umjetnik zagledan je u nebo trudeći se da ne vidi sva sranja koja mu se dešavaju pod nos(em). Zato nemamo ni Peti parkić, ni Ne davimo Beograd, ni film Rane, ni film Metastaze.

Imamo apsurd, fotografiju na kojoj Aco Đukanović i Veselin Barović ruše ogradu i brane park Preko Morače. Imamo izjavu gospodina Nikića koji kaže da je betonirao korito Ribnice zato što nije znao što da radi sa deset hiljada eura. Betoniranje ne traje pola sata, i nije ta lokacija skrivena, već je u centru grada, kuda svakodnevno prolaze oni što se greškom nazivaju građanima. Svi su to ignorisali, neće da zabadaju nos u tuđa posla koja ih se i te kako tiču. Sebični i plašljivi, gledaju svoja posla, odnosno svoj interes, naučeni da je to najbolji put do punog frižidera, put do sigurnog krkanja i žderanja.

Ostaje da čekamo kad će neki drugi biznismen biti u dilemi što da uradi sa deset hiljada eura, možda mu padne na pamet da posječe sva stabla na Gorici. Umjetnici će to možda nazvati „instalacijom“. Građani će kasno reagovati, umjetnici neće sigurno, a možda će izgovor biti „da i Gorica vidi malo sunca“. Sigurno da narod predstave o tome neće gledati, naši se reditelji bave težim temama.

( Đuro Radosavović )