Ljosa u CG

Mario Vargas Ljosa boravio je u Crnoj Gori. Njegov dolazak nikog nije ostavio ravnodušnim. Bilo da smo više poklonici Kortasara, Fuentesa, Borhesa ili Markesa, tih velikana hispano-američke književnosti, prisustvo velikog pisca u našoj sredini bio je nevjerovatan događaj, čudesan, koliko i njegova fantastična književnost. On koji piše o suštini onog biti i umrijeti, voljeti i postojati, zalaganjem zaljubljenika u književnu riječ Nove knjige obreo se jednog junskog dana u Podgorici. On iz egzotičnog podneblja Perua u egzotičnu zemlju Balkana; susret - neponovljiv. Mističan. Imala sam priliku da u okviru okruglog stola, u Budvi njemu u čast, podijelim iskustva Ljosinog književnog stvaralaštva sa ekspertima iz regiona i provedem naknon toga nekoliko časova dragocjenog druženja sa njim. Posmatram ga, baš kao što to i on čini, zagledan u čudesnu mediteransku obalu, odmjeren i nenametljiv.

Ako je čovjek stil, Ljosa je čovjek prefinjenih manira, aristokratskog držanja. Čovjek koji govori jednostavnim riječima o suštinskim pitanjima života. Bez patetike, lijepo je tog dana bilo biti sa Ljosom.

Kada ste se razišli sa Vašim ljevičarskim idealima mladosti: Kastra i Kube, Vaše preobraćenje išlo je od marksiste do liberala - pitam, dok pisac nonšalantno ispijajući kafu odgovara nekom smirenom energijom, prisan i smiren u isti mah:

“Moj revolucionarni zanos se srušio onog dana kad sam vidio da protjeruju intelektualce". I otišao je Ljosa, pisac svjetski priznat, lakim korakom, iako je u dubokim godinama. Sa lucidnim duhom kome je vrijeme na gospodskom licu samo uokvirilo tu tako karakterističnu fizionomiju i slojeve ispisane na njegovoj impozantnoj figuri, kulture Inka i mavarsko-španskih osvajača. Inke, Afrika i Španija, susret civilizacija. Baš kao što je zapisao Hose Enrike Rodo: "Niko od nas nije jedno biće, već mnogi u nizu. I te ličnosti koje se smjenjuju, obično imaju među sobom vrlo neobične i čudnovate protivrječnosti..."

Književnost za Ljosu nije zabava, horacijevsko dolce et utile. Literatura naš osrednji svijet čini boljim. Bez nje naša bi civilizacija bila okrutnija nego što jeste. Književnost je sloboda da mislimo kritički.

Magija riječi omogućava da postanemo slobodni, da bolje razumijemo postojanje života. Sam Ljosa kaže: "Ako izgubimo kult čitanja, dovešćemo u pitanje slobodu izražavanja i kritičku misao. Dobićemo orvelovski svet u kome ljudima upravljaju neke nevidljive sile”. Razumjeti Ljosine riječi možemo ako prihvatimo njegov ključni koncept da je opasno kad razum zaćuti. Jer tada život gubi smisao, kultura postaje spektakl, politika - tiranija, čovjek srozan na robota ili bezduhovno biće.

Nobelovac Ljosa, književnik, publicista, esejista, dramski pisac, postao je poznat nakon objavljivanja romana Grad i psi, za koji je dobio nagradu biblioteke kuće Seix Barrel 1962. Obdaren mnogim darovima, čak je i glumac u španskom pozorištu u kome igra u Bokačovom Dekameronu, rodio se u Arekipi u Peruu 1936. Kao svjetski putnik i erudita, upoznat je sa velikim svjetskim kulturama, što njegovo djelo čini univerzalnom i slojevitom tvorevinom. Kao izuzetan poznavalac umjetnosti, filozofije i religije, politike i kulture u cjelini, Ljosa je stvorio književno djelo u kome se ukrštaju najraznovrsniji jezički i duhovni segmenti. Njegovi romani posvećeni su diskretnim herojima i običnim ljudima, ali tako da se u literarnom kontekstu uvijek koriste osobena, egzistencijalna, metafizička i literarna značenja. Slavni romani: Pohvala po majci, Razgovor u katedrali, Zelena kuća, Tetka Hulija i piskaralo, Lituma u Andima, Kelt i popularnih Avantura... sadrže različite književne ali i vanknjiževne aspekte, složene antropološke, psihološke i filozofske uvide koji svi zajedno čine estetsku i umjetničku vrijednost njegove originalne mašte i naracije.

Ljosa je istovremeno tradicionalan i savremen pisac. Otrovan evropskom kjiževnošću, kako sam kaže, pisanje je za njega u floberovskom smislu način života. Od evropskih majstora naučio je mnogo o vjerodostojnosti romanesknog sižea, dokumentarnost, ukrštanje priča i fragmenata. U nekoj vrsti baroknog realizma, on poštuje načela stvaranja viteškog romana, ponekad i detektivskih priča da bi stvorio zanimljive zaplete, neobičnu sintaksu i višeslojna značenja. Tekst je simboličko ubistvo stvarnosti da bi se postavila istina svijeta, ne samo u formi ideja već u formi slike i slikovnog načina mišljenja. Nadahnut Tolstojem, Foknerom, Balzakom, Dostojevskim, Ivanom Bunjinom, Stendalom, Tomasom Manom, Ljosa ipak ide vlastitim putem ispisujući veliku sagu o čovjeku, ljudskim strastima, erosu i tanatosu, politici i diktaturi.

I kad piše o nevaljaloj djevojčici kojom je fasciniran Rikardito, njegova Lilit, Majstorova Margareta, Odisejeva Kirka ili moderna Eva Bovari, je originalna. Poštujući Sartra koji ga je naučio savremenoj književnosti, on piše o Parizu egzistencijalista, pop kulturi Londona, običajima Tokija. Ali će sa istom strašću za istinom progovoriti o užasima kolonijalizma u romanu Kelt. Preko junaka Irca Džona Kejsmenta osudiće varvarsko ponašanje Britanije u Kongu ili Špansko nad Indijancima u Latinskoj Americi. Bez knjiga ovog tipa, civilizacija bi bila moralno posrnulija nego što jeste. To potvrđuje i njegov glavni junak Santjago Savala u romanu Razgovor u katedrali koji se strastveno bori protiv peruanske vojne diktature Manuela Odrije.

Ljosa ispituje granična pitanja života, prati obične sudbine junaka u savremenoj Limi Ismaila i Felisita u Diskretnom heroju, a preko Fonćita ukazuje na ontologiju dijaboličnih sila koje upravljaju ljudskim ponašanjem. I kada piše o slomu peruanske ljevičarske gerile i esej o diktatoru Truhilju, revolucionarnim 60-im, i pojavi konzervativnih struja na kraju milenijuma, on uvijek uspijeva da objasni taj surovi determinizam između politike i društva. Sa borhesovskim načelom da je naša lijepa obaveza da zamišljamo da postoji lavirint ali i Arijadnina nit. Rješenja koja će naš svijet učiniti moralno boljim i svrsishodnijim. Tako će nam junaci donja Lukresija, don Rigoberto, poručnik Lituma, Fonćito, ukazati na sve moguće kontroverze u ličnostima ali i širim društvenim planovima. Iz čega nam biva jasno zašto diktatorski režimi ne vole književnost.

Bez Perua sam biće bez korijena. Duh. Ovako piše Ljosa u romanu Avanture nevaljale djevojčice. On koji je ponosan na ukupnost tradicija, rasa, vjera i običaja koje nosi u svojim genima bez Perua bio bi samo utvara. Pripadnost jednoj kulturi, njenim običajima i vrijednosatima, bojama i zvukovima, trajno je istetovirana u našem tijelu, duhu i sjećanjima. Bez tog iskustva dubine, prožetosti sopstvenom kulturom ne možemo usvojiti različita umjetničkadjela niti pojmiti njihovu vrijednost. Riječju: biti kosmopolita. U prilog ovom, pisac je sa velikim zanimanjem obišao tog dana Biljardu, kuću besmrtnog Njegoša.

Mario Vargas Ljosa je veoma lijep čovjek. Od one naročite ljepote koju na fizionomiji ispisuje sklad duha i tijela. Pojavom nenametljivom, koja plijeni pažnju bez napora. Jednom riječju, Ljosa je - jedinstven! I mi koji smo imali privilegiju da tog dana razgovaramo sa njim u Budvi, vjerujem da smo imali sličan doživljaj. Još jednom se osvjedočivši u istinu da su veliki ljudi uvijek i skromni. Sa figurom mislioca i pažljivog posmatrača života, svojstvenim dalekim civilizacijama peruanskim, Ljosa je donio dah dalekih predjela i nesebično ga podijelio sa nama.

( Sonja Tomović-Šundić )