Novi model za BiH

Ovu raspravu bi bilo najbolje nazvati: Što i kako dvadeset godina nakon Daytona? Preciznije: Što i kako s BiH? O tome je riječ, o budućnosti jedne države i njezinih građana, kako pripadnika triju konstitutivnih naroda, tako i pripadnika manjina. Govorimo o državi i o ljudima, a važno je i jedno i drugo. Ne smijemo upasti u klopku razmišljanja o budućnosti države zaboravljajući njezine građane, niti postati preokupirani samo građanima, pogotovo ne samo nacijama, a zaboraviti da je država okvir u kojem žive.

Moram reći da sam već umoran od onoga što ponavljam godinama. Ipak, ponovit ću i danas, i ovdje. Previše je toga na kocki, materija je previše važna, da bih smio šutjeti. Govorim i kao bivši predsjednik Republike Hrvatske koji se upravo zbog politike prema BiH razišao sa Tuđmanom, a potom činio sve što je bilo moguće da se uspostave što bolji bilateralni odnosi između dviju država. A govorim i kao član Igmanske inicijative koja je pokazala da ima sluha (više od mnogih političara) za potrebe, ne samo trenutka, nego i budućnosti. Uvjeren sam da smo opet došli do točke na kojoj politika ne zna kako dalje, odnosno: zna, ali neće. Potreban je impuls sa strane, a njega može i mora dati Igmanska inicijativa.

Da se vratim onome što godinama ponavljam, a počeli su ponavljati i neki slijedeći me - ali bez vidljivih rezultata. Prije 20 godina imperativ trenutka je bio prekid rata. Pod svaku cijenu. Odgovorni državnici regije toga vremena pozvani su u Dayton. Ono o čemu su se složili, pod enormnim pritiskom velike sile koja ih je pozvala - to su Daytonski sporazumi. Kompleksan set dokumenata, uključujući i ustav BiH. Međunarodno priznatoj državi u kojoj je bjesnio rat uz otvorenu asistenciju iz dviju susjednih država, mada u različitom obujmu, nametnuto je unutrašnje uređenje i to uz institucionalizirani nadzor međunarodne zajednice. Rat je prekinut.

Uporno ponavljam, ali kod onih koji bi trebali čuti i razumjeti, nailazim na gluhe uši. Čuju oni dobro, ali se prave da ne razumiju. Ponavljam: u Daytonu je prekinut rat u BiH, ali je stvoren takav sustav da ona naprosto nije mogla postati funkcionalnom državom. I nije postala. S takvom nefunkcionalnom BiH imamo posla danas i mi, njezini susjedi, ali i Evropa, na čija vrata kuca. Tek usput, mada je krucijalno važno, moram postaviti pitanje koliko je Evropa iskrena kad kaže da želi BiH u svojim redovima. I moram to pitanje ostaviti bez odgovora.

Daytonska struktura BiH je zakazala, pokazala se promašenom, priznajmo to. Entitetska podjela protivna je samome biću BiH, nema nikakvoga utemeljenja u nezinoj povijesti i tradiciji. Ta je podjela, priznajmo i to, sankcionirala rezultate dotadašnjeg rata, uz neke manje korekcije, ona je “amenovala” rezultate ratnih zločina i etničkih čišćenja. Proizvela je jedan nacionalno mješoviti identitet u kojemu pripadnici jedne nacije u ne malom broju i dalje sanjaju o pripojenju susjednoj državi, dok je drugi entitet, praktično etnički čist, od samoga početka pokazivao neskrivene ambicije da razbije BiH kao jedinstvenu državu, videći svoju budućnost u prisajedinjenju drugoj susjednoj državi. Ta je podjela neprirodna i ona je u osnovi svih problema današnje BiH.

Mada se opredijelila za demokraciju, BiH, kao i još neke tzv. tranzicijske države, nije funkcionirajuća demokracija, nego je u znatno većoj mjeri ono što se naziva partitokracijom. Njome, dakle, vladaju, a točnije bi bilo reći: iscrpljuju se u borbi za vlast, političke stranke. Pri tome one i njihovi lideri usredotočeni su na vlastiti probitak mnogo više, neću reći isključivo, nego na dobrobit građana. Grube riječi - znam. Ali, ako hoćemo pridonijeti razrješavanju gordijskog čvora BiH, onda moramo imati i snage i hrabrosti stvari nazvati pravim imenom. Pa i onda, ako se to nekome neće svidjeti.

Po mom mišljenu BiH treba novi ustav i nova unutarnja organizacija države, treba joj potpuna reorganizacija države. U toj reorganizaciji u prvi plan moraju doći građani, dakle BiH mora biti ustanovljena kao građanska država, sa potpunom jednakosti i jednakopravnosti pripadnika konstitutivnih nadora ni na koji način ne dovodi u pitanje. Da se stanovnici BiH primarno gledaju kao ljudi, građani, a tek potom kao pripadnici etniciteta. To znači da se odustaje i od getoiziranja pripadnika nacija, jer to je upravo ono čemu danas svjedočimo - kroz odvojene škole, odvojene televizijske programe, da navedem samo najekletantnije primjere.

Inzistiram na konceptu građanske države, jer je Dayton podijelio građane BiH na pripadnike triju konstitutivnih naroda i “ostale”, a ti “ostali” su u nekim pravima zakinuti u odnosu na konstitutivne narode. I to je tek jedan od apsolutno neprihvatljivih i neodrživih apsurda proizašlih iz Daytona. Oni koji su na izborima BiH dobili povjerenje birača da upravljaju zemljom, to očito u ovakvoj situaciji nisu u stanju. Krajnje je licemjerno kada iz svijeta čujemo: neka se oni međusobno dogovore, a mi ćemo svaki dogovor prihvatiti. Da se mogu dogovoriti, već bi se dogovorili. Ali nisu! I neće!

Međunarodna zajednica preuzela je odgovornost zaustavljanja rata prije 20 godina. U tome je uspjela. Mislila je da može preuzeti i odgovornost za uređenje države u miru. U tome nije uspjela. Pa koliko je još pogrešaka i promašaja potrebno da veliki priznaju da i oni mogu pogriješiti? BiH, ovakva kakva jest, nema snage da se reformira, da se pretvori u funkcionalnu državu. Rješenje je kojim je prekinut rat moralo je doći izvana, pa i ispravljanje, nadograđivanje Daytona mora doći izvana. Naravno, uz sudjelovanje predstavnika BiH i zemalja regije, supotpisnica Daytona. Prošle godine sam u Mostaru predstavio svoje viđenje mogućeg rješenja sadašnje krize u BiH. Upoznao sam s tim članove Predsjedištva BiH i ministra vanjskih poslova, a imao sam podršku trojice nekadašnjih Viskoh predstavnika međunarodne zajednice. Šta se dogodilo? Ništa, apsolutno ništa. Otpor samoj ideji mijenjanja Daytona bio je previše jak, partikularni intresi, ne samo i BiH, nego i u svijetu, bili su tako snažni da ono što je predstavljeno kao razrađeni plani program nitko nije ni uzeo u razmatranje. (...)

Žao mi je što je propuštena je šansa da se makar otvori razgovor o tome zašto u BiH ne ide onako kako bi trebalo. Pa smo potrošili godinu dana, a da ništa nismo učinili. Svedočili smo višemjesečnoj agoniji nakon parlamentarnih izbora, kada nije bilo moguće formirati vlast, pratili krah jedna uspostavljene koalicije u FBiH i nastavljanje prijetnji o odvajanju iz RS. Moja je poruka: ovako dalje ne može! Moj je apel upućen političarima koji su voljom birača preuzeli odgovornost i NVO sektoru, u prvom redu Igmanskoj inicijativi, da probiju do sada neprobojni oklop nedodirljivosti Deytona. Sporazume iz Daytona treba mijenjati, iz temelja. Tko to ne vidi politički je slijepac ili ne želi dobro BiH. Otvorimo proces, stavimo prijedloge na stol, neka budu potpuno različiti, ustanovimo međunarodni okvir za dalje razgovore, definirajmo ciljeve i rokove i pomaknimo stvari s mrtve točke. Održavanje sadašnjega stanja opasno je ne samo za BiH, nego i za regiju i Evropu.

Samo funkcionalna i funkcionirajuća država BiH, država jednakopravnih i ravnopravnih građana, moći će odoljeti naletima terorizma kojemu smo svi iz dana u dan sve više izloženi. A i to je nešto o čemu treba voditi računa. Dok nije prekasno. Mnoge smo šanse propustili. Ovu ne smijemo. Treba tražiti novu paradigmu za BiH.

Iz uvodne riječi S. Mesića na Konferenciji Igmanske inicijative “Dejton i region - 20 godina kasnije, Perspektive Zapadnog Balkana”, Podgorica 04. 07. 2015.

( Stjepan Mesić )