Bušna Limenka

Ima jedan vic koji može poslužiti kao definicija lokalnog vica jer u sebi sadrži savšenu igru riječi i gradske toponime.

Kad u restoran Maša uđe policajac, sjedne za sto i konobaru naruči koka-kolu, konobar ga pita „U limenci?“, a policajac odgovori: „Ne, nego ođe“.

Između Limenke i Maše razdaljina je tačno 25 godina, a i nema neke velike razlike između te dva lokala, jer je i Maša odavno postala institucija, kao i svako mjesto u kom se donose velike državne odluke.

Razlika između restorana Maša i Limenke je što iz Maše teško da neko može ukrasti i kolač, a da ne govorimo o tome da neko iz bašte može iznijeti onaj klavir. Zato iz Limenke, te divne limene zgrade koja sija na obali Morače nedavno je nestalo dvadeset snajpera. Naslov: „Iz Centra bezbjednosti nestalo dvadeset snajpera“. Kakav je to centar bezbjednosti kog pokradu, i to ukradu oružje, to je isto kao kad izgori zgrada u kojoj su smješteni vatrogasci.

I ne treba patiti zbog bruke, to je najmanji problem, treba se plašiti jer je svakom građaninu ugrožena bezbjednost. Dvadeset snajpera je nestalo, a policija „sumnja“ da su snajperi već na inostranom crnom tržištu. Da li treba vjerovati policiji koja „sumnja“ u nešto, a prethodno im je iz magacina neko odnio dvadeset snajpera. Niko ne zna kakve su ideje te ekipe koja je maznula policiji snajpere, koja ih je ponizila i razbila na njihovom terenu, u njihovoj Limenci, njihovim oružjem.

Gdje god se okrene građanin Podgorice može vidjeti policajca, na raskrsnicama, ispred objekata, u kafićima, u kolima, svuda su. Kako onda od toliko policije da se ne nađe jedan Poaro pa da riješi makar neki od slučajeva podmetanja bombi koje skoro svakodnevno potresaju Podgoričko tlo. Dižu se automobili u vazduh i to ispred vrtića, u Bloku 5, u City kvartu eksplodira bomba, kako to divno zvuči, baš zvuči moderno. Na drugom kraju grada revolveraški obračun, mrtvi i ranjeni momci, od ranije poznati policiji koja eto nije kriva što „lica od ranije poznata policiji“ vitlaju pištoljima po kafanama.

Ko voli noću da šeta bulevarima, da izvede psa, vozi bicikl ili vrti volan automobila u kasne sate, neka zaboravi na to, bolje nego da bude svjedok neke likvidacije ili podmetanja bombe, ili čak da bude žrtva.

I onda se čudimo što je nekoliko evropskih država savjetovalo svojim građanima da izbjegavaju Crnu Goru kao mjesto na kom se mogu dogoditi teroristički napadi. Nema potrebe nas niko da napada, efekat je isti, policiji je neko ukrao oružje, automobili lete u raj, a u kafanama možete uz espreso dobiti i gratis rikošet.

Još ne sviće Crna Gora!

( Đuro Radosavović )