Sfinge pred kojima drhte tirani i bogovi

Oni su hodili po trnju i stigli do zvijezda. Taj put je jedini i mogući. Jeretici u sopstvenom dobu, miljenici neba. Nebo nije moguće zaslužiti, osim odabranima, onima koje ono obilježi svojim sudbinskim znakom. Svaki od junaka ove knjige ima svoju sudbinu, svoje djelo. Veliko djelo nije moguće stvoriti bez sudbine. Ono je negdje označeno, zacrtano, napisano. Treba ga samo prepisati i čuti njegove tonove sa onog višeg fona. Oni su to činili. Slijedili su sudbinu i svoje djelo. Vadili istine iz pakla, pisali ih po nebu.

Tirani i pjesnici

U mračnim vremenima bili su svjetitljke. Šta bi svijet bez njih? Ako bi ugasnula ta sunca, bilo bi totalno pomračenje. Oni koji ih progone boje se njihove veličine. Tirani i pjesnici, dva nikad spojiva antipoda. Ovi drugi su uvijek na dobitku. Oni prežive na kraju, dok tirani skončaju u bijedi. Prve čeka pakao, a druge nebo.

Čitajući ovu knjigu, stvarao sam u sebi sliku o beskrajnom plavom krugu, gdje svaka zvijezda sija posebnim sjajem.

Svaki junak ove knjige, rođen pod svojom zvijezdom, čije odsjaje daruje ljudima. Šta bi ljudi bez njih, bez tih zvijezda, bez njihove svjetlosti? U najvećem beznađu, gdje su vatre prigušene ili pogašene, budili su plamenove. To je ona prometejska misija. I oni su krali vatre bogovima i darivali ih ljudima. Bogovi ne vole Prometeje. Zato ih kažnjavaju. Tirani ne vole pjesnike, zato ih proganjaju.

Tako je bilo od Homera do danas. I biće, dalje....

Nada otvara puteve

Junaci ove knjige, azilanti, prognanici, na putu od beznađa do nade. Hana Arent ih naziva svjetiljke u mračnim vremenima.

Njihove žrtve su učinile da se preobrate u zvijezde, nađu na zajedničkom nebu. Nebu duha i ima. Bezumlje mogu pobijediti um i red. A mrak - svjetlost.

Nada im je otvarala puteve. Sa sopstvenih raspeća sišli su među ljude. Svako veliko djelo plaćeno je velikom cijeniom. Mnoga i glavom.

U vrijeme najstrašnije Staljinove strahovlade, Nadežda Mandeljštam pita muža: Šta ćemo sada, Osje? Bojeći se da njegovi rukopisi mogu biti uništeni. On odgovara: preživjeće, ako vrijede... Ona je, ipak, naučila kompletno djelo napamet. Za slučaj da, ako pretekne glava, preteći će i djelo. To je onaj poslednji vid odbrane - glavom i životom.

Dešavaju se i takva čuda. Blandijanine knjige poezije su štampane u sto hiljada primjeraka. Zato što je u njima bila istina. A istinu je nemoguće ugušiti. I ljudi su je tražili. I našli u njenoj poeziji.

Posvećenici Istine

Knjiga Od beznađa do nade liči na dramu, koja se odvija na raznim kontinetima, sa istom suštinom i sličnim akterima. Ili naš roman apsurda kojeg je iznjedrilo apsurdno vrijeme.

Ima u njoj helenskih elemenata. Sve istine su stare i istovremeno nove. I sve drame su helenske, pošto su u njima suštine.

Brankini sagovornicu su veliki posvećenici Istine i zavjerenici protiv Tiranije.

Ples nad beznađem, tamo odakle je jedino moguće dostići zvijezde. One su takvima naklonjene. Sa njima se došaptavaju.

Akteri ove drame se međusobno razumiju, dopunjuju i udahnjuju snagu na putu, koji je iscrtala sudbina, koji se mora slijediti. Nema na njemu zastoja, nema kompromisa. Misija koju nose mora se izvršiti, uprkos svim mukama i iskušenjima. A iskušenja su velika, muke ništa manje.

Velike lekcije života

Velika moralna snaga ih je izvela iz beznađa. I velika vjera u ono što rade, u umjetnost. Zbog velike moralne snage, i velike vjere, što važi za gotovo sve sagovornike, posebno za Estrelja, Elenu Konstante, Kertesa, Paradžanova... Rahimija, Gao Sinđijana, vinuli su se iz beznađa.

Oni su velike lekcije života, neponovljivi modeli, likovi koje neće prebrisati vrijeme. Oni su iz beznađa hrlili ka Parizu, gradu spasa i nade. Kao leptiri toj jedinoj mogućoj svjetiljki. Ti feniksi koji su u sopstvenom sagorijevanju dobijali krila.

Postoje i ljudi koji nijesu zapali u nevolju, ali žele da pomognu onima koji to jesu (Madame Miteran) i koji sebe izlažu životnoj opasnosti.

Branka je uspjela da ih pronađe, i ona je nosila tu misiju, znala je da ih pita, da odgoneta njihove zagonetke. Takvi uvijek nose u sebi zagonetku.

Sfinge pred kojima strepe tirani i bogovi, koji se u jednom slažu - ne vole takmace, one koji se ističu, koji se bune i skreću pažnju.

One koji misle svojom glavom. Kazne su surove, ali oni, junaci ove knjige, uprkos njima, izazivaju, govore glasno, da se čuje. A tirani ne vole glasne i one što misle svojom glavom.

Sizifi koji iz kamena dobijaju snagu i nadu.

Moralni i estetski priručnik

Sabrani u ovoj knjizi, njihovi glasovi liče na glasove iz antičkih tragedija. Istina se ne može zaglušti pred streljačkim strojem, ni u mučionicama. Imre Kerteš piše da bi ljude spasavao od zaborava. Svoje djelo crpi iz ličnog iksustva i njemačkih logora. Ljudski život je mreža koju bih htio da razvežem, čvor po čvor, kaže Gao Sinđijan. Glas Adonisa, velikog arapskog i svjetskog pjesnika, prepoznatljiv je u ovom veličanstvenom horu. Zemlja koja nema pjesme umire! - kaže on.

Knjiga Od beznađa do nade - fascinantna je knjiga. Moralni i estetski priručnik. Svojevrsni životopisi - koji se udvajajaju i produžavaju kroz nove živote, običnih čitalaca i velikih zagovornika Istine i Pravde. Junaci ove knjige su besmrtnici. Oni su pobijedili smrt, odašiljući snažne poruke i neuništive istine za nas i - buduće. Ova knjiga nam treba, kao hljeb naš nasuši. Kao nada.

Šta bismo mi bez njih, šta bez ovakvih knjige?

( Miraš Martinović )